Nikada neću zaboraviti večer kada sam upala u stan svoje kćerke i zatekla je u trudovima, dok je njen muž mirno sjedio pred televizorom. Taj trenutak mi je otvorio oči o tome koliko je moja kćerka zarobljena u odnosu gdje njene potrebe nisu važne. Taj doživljaj me natjerao da se zapitam jesmo li mi kao majke negdje pogriješile.
Moja kćerka je gotovo rodila u kuhinji, jer je uporno željela završiti večeru za svog muža umjesto da odmah ode u bolnicu. Dok smo jurile prema rodilištu, zamolila me da svakodnevno brinem o njenom mužu, što me duboko pogodilo i naljutilo. U ovoj priči otkrivam bol, nemoć i bijes koje osjećam gledajući kako se moja kćerka žrtvuje za čovjeka koji ne zna cijeniti ni osnovnu pažnju.
Te večeri, dok sam ulazila u kuhinju, zatekla sam svoju kćerku Lejlu kako se grči od bolova, a njen muž Emir sjedi u dnevnom boravku i gleda utakmicu. Taj trenutak me natjerao da preispitam sve što znam o ženskoj žrtvi, obiteljskim navikama i vlastitoj ulozi majke. Ovo je moja priča o boli, krivnji i traženju nade za nas žene.
Na najtoplijem danu ljeta, dok znoj kapa niz čelo, pomažem svojoj svekrvi završiti njezinu vikendicu. Godinama osjećam kako su potrebe moje obitelji uvijek u sjeni tuđih očekivanja, a danas me opet razdire isti izbor: tuđa sreća ili naša vlastita. Pitam se hoću li ikada skupiti snage da konačno stavim sebe i svoje najbliže na prvo mjesto.
