Moja kćerka Ivana me godinama nagovarala da se preselim kod nje i njene obitelji u Zagreb, uvjeravajući me da će mi biti bolje nego sama u našem starom stanu u Sarajevu. Kad sam napokon pristala, suočila sam se s hladnoćom, nerazumijevanjem i osjećajem da sam višak. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje je nestala toplina doma i što zapravo znači biti potreban.
Moja priča počinje kad smo suprug Dario i ja napokon ostvarili san i preselili se u Split. Umjesto mira i sreće, naš dom je postao hotel za rodbinu, a ja sam se izgubila između tuđih očekivanja i vlastitih potreba. Tek kad sam naučila reći ‘ne’, vratila sam svoj život i dostojanstvo.
Preselili smo se na more kako bismo izgradili novi život, ali dolazak moje svekrve unio je nemir i sumnje u naš brak. Kroz svakodnevne sukobe i neizgovorene riječi, suočavala sam se s osjećajem nepripadanja i borila za svoje mjesto u obitelji. Ova priča je moj pokušaj da pronađem snagu i odgovor na pitanje: gdje je granica između poštovanja i samopoštovanja?
Nakon što smo se preselili iz Zagreba u Split, vjerovali smo da ćemo napokon pronaći mir. Međutim, neočekivani upadi rodbine iz Bosne i Hrvatske pretvorili su naš novi dom u stalni hostel. Tek kad sam naučila reći ‘ne’, shvatila sam koliko je važno postaviti granice – i koliko je to teško kad su u pitanju naši najbliži.
Od prvog trenutka znala sam da ovo preseljenje nije samo promjena adrese. Suprug Ivan me stavio pred gotov čin, a ja sam, rastrgana između sebe i djece, morala odlučiti što mi je važnije. Ovo je priča o boli, izdaji i pitanjima koja još uvijek odzvanjaju u meni.
Moje ime je Sanja i nakon preseljenja iz Sarajeva u Zagreb, moj odnos s djecom se raspao. U ovoj priči otkrivam bolne trenutke, nesporazume i vlastite pogreške koje su dovele do udaljavanja, te pokušavam pronaći put natrag do njihove ljubavi. Ovo je priča o majčinskoj krivnji, nadi i borbi za ponovno povezivanje.
Moja svekrva, gospođa Ljiljana, odlučila je prodati svoj dvosobni stan i kupiti garsonijeru i vikendicu, a nas preseliti u njezinu malu garsonijeru. Moj muž Ivan i ja pokušavali smo je odgovoriti od te ideje, ali njezina tvrdoglavost i osjećaj da ima pravo odlučivati o našim životima doveli su nas do ruba. Ova priča je o granicama, obiteljskim odnosima i borbi za vlastiti mir.
Četrdeset godina živim u istom stanu u Sarajevu, gdje sam odgojila sina i izgubila muža. Sada me sin, Adnan, moli da prodam sve i preselim kod njega u Zagreb, ali svaki kutak ovog stana čuva uspomene. Moja priča je borba između prošlosti i sadašnjosti, ljubavi, gubitka i straha od novog početka.
Moje ime je Ivana i pišem ovo pismo u nadi da ću pronaći put natrag do svoje djece, nakon što smo se preselili iz Sarajeva u Zagreb i naš odnos se raspao. Svakodnevno osjećam krivnju zbog odluka koje sam donijela, a još više zbog tišine koja je zavladala među nama. Ovo je priča o pokušaju da ponovno izgradim mostove koje sam, možda nesvjesno, sama srušila.
