Zovem se Ivana i gledala sam kako moja prijateljica Nora, koja je uvijek osuđivala one koji se žale na brigu za starije, doživljava vlastitu lekciju kad je preuzela skrb o svom djedu. U samo tri dana, Nora je prošla kroz emotivni vrtlog, suočavajući se s istinom koju je godinama ignorirala. Ova priča otkriva koliko su predrasude i stvarnost često u sukobu, te kako nas život natjera da preispitamo vlastite stavove.
Zovem se Ivana, imam trideset i jednu godinu i odlučila sam prestati brijati noge i pazuhe. Ova odluka izazvala je buru u mojoj obitelji i među prijateljima, ali me naučila što znači biti vjerna sebi u društvu koje ne prašta različitost. Ovo je priča o boli, otporu, ali i slobodi koju sam pronašla kad sam odlučila biti svoja.
Od prvog susreta s Markovom porodicom osjećala sam se kao uljez. Borila sam se protiv predrasuda, pokušavajući dokazati da ljubav vrijedi više od porijekla i novca. Ovo je moja priča o boli, nadi i pitanjima koja još uvijek odzvanjaju u meni.
Moja baka odbija prihvatiti mog zaručnika, uporno ga nazivajući ‘tvoj onaj’ i nikada ga ne oslovljava imenom. Svaki pokušaj da je nagovorim na normalan odnos završava svađom i suzama. Ova priča je moj vapaj i borba između ljubavi prema obitelji i ljubavi prema čovjeku kojeg sam izabrala.
Jednog običnog popodneva u sarajevskom parku, dok sam ljuljala svoje blizanke, prišao mi je stariji čovjek s molbom koja me zatekla nespremnu. Njegova želja da na trenutak drži moje djevojčice otvorila je vrata prošlosti, tuge i nade, a mene natjerala da preispitam vlastite strahove i predrasude. Ova priča je o susretu koji me naučio koliko su ljudska toplina i razumijevanje važni, čak i kad dolaze od potpunih stranaca.
Usred obiteljske večere, moj muž Ivan izgovara riječi koje me duboko pogađaju i otvaraju stare rane. Suočavam se s vlastitim ponosom, obiteljskim očekivanjima i pitanjem što zaista znači biti podrška jedno drugome. Kroz bolne dijaloge i unutarnju borbu, moram odlučiti hoću li dopustiti da nas prošlost razdvoji ili pronaći snagu za oprost i zajedništvo.
Moje ime je Lejla i cijeli život sam se borila s osjećajem da ne pripadam, jer su me svi, pa čak i moja majka, doživljavali kao nekoga tko nije dovoljno ‘žensko’. Jedan razredni izlet i jedna fotografija otvorili su stare rane i natjerali me da se suočim s pitanjem identiteta. Ova priča je moj pokušaj da pronađem sebe u svijetu koji me uporno gura u tuđe kalupe.
Od prvog dana kad sam zavoljela Dinu, osjećala sam poglede susjeda i težinu njihovih riječi. Dok smo gradili naš dom, zidovi predrasuda rasli su oko nas, a stare obiteljske tajne prijetile su da nas razdvoje. Na kraju sam morala birati između ljubavi i očekivanja cijelog kvarta.
Nikada nisam mislila da će me život staviti pred ovakvu kušnju. Kada je moj sin Ivan odlučio oženiti Lejlu, ženu s malim sinom, osjećala sam strah, nesigurnost i sumnju. Danas, gledajući unatrag, shvaćam koliko nas je ta odluka sve promijenila i zbližila.
Moje ime je Gianna i majka sam dječaka s Downovim sindromom. Kada je nepoznati čovjek na igralištu uvrijedio mog sina, odlučila sam mu napisati pismo koje je potreslo cijelo naše naselje. Ovo je priča o boli, hrabrosti i nadi da će ljudi naučiti gledati srcem, a ne predrasudama.
Na dan svog vjenčanja, dok sjedim u invalidskim kolicima na obali Jadrana, prisjećam se trenutka koji mi je zauvijek promijenio život. Ovo je priča o mojoj borbi s predrasudama, obiteljskim sukobima i snazi ljubavi koja je nadjačala sve prepreke. Između ponosa i straha, pitam se jesam li dovoljno jaka za novi početak.
Godinama sam posluživala starog Franja u našoj sarajevskoj kafani, ne znajući ništa o njegovoj prošlosti. Kad je iznenada nestao, krenula sam tragom njegovih navika i otkrila priču o usamljenosti, predrasudama i tihoj boli koju je nosio. Ova priča me naučila da iza svake šutnje stoji cijeli svijet koji često ne želimo ili ne znamo vidjeti.
