Nakon što sam doživjela moždani udar, moj sin Dario, koji živi daleko sa svojom porodicom, mora odlučiti hoće li ostaviti svoj život i posao kako bi mi bio podrška. Kroz ovu priču otkrivam koliko su roditeljske odluke i ljubav oblikovale naš odnos, ali i koliko je teško tražiti pomoć od vlastitog djeteta. Suočavamo se s prošlim nesuglasicama, neizgovorenim riječima i pitanjem: koliko daleko idemo za porodicu?
Moje ime je Jadranka. Ova priča je o tome kako sam izgubila kontakt sa svojim unucima zbog nesporazuma i porodičnih svađa. Pišem ovo s nadom da će neko razumjeti moju bol i možda pronaći način da se ovakve stvari ne događaju drugima.
Sve je počelo jednim običnim telefonskim pozivom mog sina, ali završilo je otkrivanjem istine o ženi koju sam godinama izbjegavala. Kroz suze, ljutnju i neočekivanu bliskost, morala sam preispitati vlastite granice oprosta i suosjećanja. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje prestaje prošlost, a počinje nova šansa za obitelj.
Moje ime je Ivana i cijeli život sam bježala od svoje prošlosti, misleći da ću uspjehom nadomjestiti prazninu koju je ostavila sestrinska svađa. Kada sam napokon skupila hrabrosti da se javim svojoj sestri Martini, shvatila sam koliko su riječi koje nismo izgovorile teže od onih koje jesmo. Ova priča je moj pokušaj da pronađem oprost, ali i pitanje – koliko nas prošlost određuje i možemo li ikada zaista popraviti ono što smo slomili?
U šezdesetoj godini, moj suprug Zoran i ja suočavamo se s prazninom koju su ostavila naša odrasla djeca. Njihov odlazak iz našeg doma otkrio je pukotine u našem braku i natjerao nas da preispitamo vlastite identitete. Dok pokušavamo pronaći smisao u svakodnevici bez njih, pitam se jesmo li zaista spremni na život u kojem više nismo ničiji oslonac.
