Ovo je priča o meni, Emiru, dječaku iz Sarajeva kojeg su godinama zadirkivali zbog velikih ušiju. Kroz bolne školske dane, podršku porodice i jednu brzu operaciju, pronašao sam snagu da zavolim sebe. Možda će se neko prepoznati u mojoj borbi i pronaći nadu.
Nakon burne svađe s ocem, napustio sam našu kuću u Kragujevcu i godinama lutao, noseći sa sobom teret krivnje i neizgovorenih riječi. Vraćam se kući kad saznam da je majka teško bolesna, a otac me dočekuje šutnjom, dok se stari konflikti i neizliječene rane ponovno otvaraju. U toj tišini, pitam se može li obitelj preživjeti sve izdaje, nesporazume i oprostiti ono što je bilo.
Ovo je moja priča o ljubavi s Emirom, čovjekom bez stalnog doma i posla, ali s dvoje djece iz prethodnog braka. Provela sam četiri godine u vezi punoj nade, razočaranja i unutarnjih borbi, pokušavajući pronaći ravnotežu između onoga što želim i onoga što mi život dopušta. Na kraju sam morala donijeti najtežu odluku u svom životu.
Zovem se Nikola i cijeli život tražim odgovor na pitanje zašto su me roditelji ostavili. Odrastao sam u domovima i hraniteljskim porodicama, boreći se s osjećajem nepripadanja i stigme zbog bolesti. Kroz bol, izdaju i rijetke trenutke sreće, pokušavam pronaći smisao i vlastiti identitet.
Na svom prvom danu u novoj školi, osjećao sam se izgubljeno i sam, dok nisam ugledao Lejlu kako plače na klupi. Pristupio sam joj, ne znajući da će taj susret promijeniti ne samo naše živote, nego i cijelu školu. Ovo je priča o hrabrosti, empatiji i borbi protiv predrasuda u društvu koje često okreće glavu od tuđe boli.
Moje ime je Ivana i nikada neću zaboraviti dan kad sam rodila svog sina, a onda ga ostavila u bolnici. Ova priča je moj pokušaj da objasnim zašto sam to učinila, suočena s vlastitim demonima i pritiscima društva. Možda ćete me osuditi, ali možda ćete i razumjeti – jer život nije uvijek crno-bijel.
Ovo je moja priča o očuhu Ivanu, čovjeku koji je ušao u moj život kad mi je najviše trebao. Kroz godine nesigurnosti, obiteljskih svađa i osjećaja odbačenosti, Ivan je bio moj oslonac, iako ga dugo nisam mogla prihvatiti. Ovo je pismo koje sam mu godinama pisala u mislima, ali ga nikad nisam imala hrabrosti izgovoriti naglas.
Ovo je priča o meni, Mariji, i mom mužu Ivanu, koji smo proveli više od sedamdeset godina zajedno u Travniku. Naša ljubav je preživjela ratove, siromaštvo, izdaje i gubitke, ali najveća borba bila je ona s tišinom koja se uvukla među nas kad su djeca otišla. Danas, dok brojimo godine i uspomene, pitam se jesmo li zaista pronašli sreću ili smo samo naučili živjeti jedno pored drugog.
Moja priča počinje jedne hladne sarajevske noći kad sam, skrhan krivnjom zbog izdaje, lutao ulicama tražeći smisao. Kroz bolne sukobe s obitelji i gubitak povjerenja, vjera i molitva postali su mi jedini oslonac. Ovo je putovanje kroz tamu do oprosta, gdje sam naučio da je nada moguća čak i kad sve izgleda izgubljeno.
Zovem se Ivana, iz Splita sam, i cijeli život osjećam da nisam dovoljno dobra za majku svog muža. Jedan običan ručak pretvorio se u oluju starih rana i neizgovorenih riječi, razotkrivajući koliko nas ponos i šutnja mogu udaljiti. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje prestaje ljubav, a počinje borba za prihvaćanje.
Na večeri punoj napetosti, dok sam čekala vijest o rođenju svog prvog unuka, suočila sam se s bolnom istinom: moja kćerka Lejla me nije željela uz sebe. U toj noći prepunoj suza i sjećanja, morala sam pronaći novu snagu i smisao u ulozi bake, iako sam osjećala da gubim i kćerku i dio sebe. Ovo je priča o ljubavi, granicama i ponovnom pronalasku mjesta u vlastitoj porodici.
Sve je počelo jednim običnim telefonskim pozivom mog sina, ali završilo je otkrivanjem istine o ženi koju sam godinama izbjegavala. Kroz suze, ljutnju i neočekivanu bliskost, morala sam preispitati vlastite granice oprosta i suosjećanja. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje prestaje prošlost, a počinje nova šansa za obitelj.
