Sjedim na hladnom podu kuhinje, drhteći, dok Sebastijan vrišti da sam preosjetljiva, da izmišljam i tražim probleme gdje ih nema. Opet se osjećam kao da nestajem, kao da me nema u vlastitom životu, i pitam se kad sam to izgubila osjećaj da sam u svom domu – i je li moguće uopće vratiti ono što je tako temeljno izgubljeno? Osjećam kako me griže savjest jer odbijam šutjeti, ali ni to više ne mogu; bojim se postati prazna ljuska žene kakvom sam se uvijek užasavala.