Izbačena iz kuće od strane vlastitog oca, prolazim kroz godine samoće, borbe i traženja oprosta. Moja priča je ispunjena tugom, ali i tračkom nade da obitelj, koliko god nas povrijedila, može biti izvor iscjeljenja. Danas se pitam: može li se zaista oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili?
Usred burne nedjelje, dok su riječi moje svekrve parale tišinu, osjećala sam kako se raspadam iznutra. Molitva i vjera bili su mi jedini oslonac dok sam pokušavala pronaći snagu za oprost i razumijevanje. Ovo je priča o tome kako sam, kroz obiteljske sukobe, naučila ponovno vjerovati u ljubav i zajedništvo.
Nakon burne svađe s ocem, napustio sam našu kuću u Kragujevcu i godinama lutao, noseći sa sobom teret krivnje i neizgovorenih riječi. Vraćam se kući kad saznam da je majka teško bolesna, a otac me dočekuje šutnjom, dok se stari konflikti i neizliječene rane ponovno otvaraju. U toj tišini, pitam se može li obitelj preživjeti sve izdaje, nesporazume i oprostiti ono što je bilo.
Moje ime je Ivana. Ovo je priča o tome kako je moj brak visio o koncu jer je moj muž uvijek birao svoju porodicu umjesto mene i naše djece, o boli izdaje, ali i o snazi koju sam pronašla u vjeri i oprostu. Kroz suze, borbu i vlastitu izgubljenost, naučila sam što znači istinski vjerovati sebi i ponovno se izgraditi.
Moje ime je Ivana i bila sam balerina dok mi moždani udar nije oduzeo pokret. Kroz bol, strah i porodične sukobe, naučila sam što znači oprostiti i ponovno vjerovati. Ovo je priča o tome kako sam iz tame pronašla novi smisao života.
Jedan telefonski poziv od svekrve u ponoć preokrenuo mi je život. U ovoj priči otkrivam kako su godine potisnutih sukoba kulminirale dramom na policiji, dok sam na rukama držala svoje dijete. Pitanje oprosta i granica u obitelji postaje središte mog unutarnjeg previranja.
Moje ime je Ivana. Nakon što me muž Ivan optužio za izdaju i ostavio mene i našeg sina u trošnoj kući, morala sam pronaći snagu da preživim i oprostim. Ova priča je moj put kroz bol, sramotu i konačno oslobođenje.
Moje ime je Ivana i nikada neću zaboraviti dan kad sam rodila svog sina, a onda ga ostavila u bolnici. Ova priča je moj pokušaj da objasnim zašto sam to učinila, suočena s vlastitim demonima i pritiscima društva. Možda ćete me osuditi, ali možda ćete i razumjeti – jer život nije uvijek crno-bijel.
Moja priča počinje jedne hladne sarajevske noći kad sam, skrhan krivnjom zbog izdaje, lutao ulicama tražeći smisao. Kroz bolne sukobe s obitelji i gubitak povjerenja, vjera i molitva postali su mi jedini oslonac. Ovo je putovanje kroz tamu do oprosta, gdje sam naučio da je nada moguća čak i kad sve izgleda izgubljeno.
Stižem na selo kod svekrve Dragice, noseći umor i strepnju zbog stare porodične rane koja nikada nije zacijelila. Iza toplog dočeka kriju se neizgovorene riječi, napetost i prošlost koju ni vrijeme ni udaljenost nisu izbrisali. Ova posjeta postaje prekretnica – otvara stare rane, ali i pruža priliku za oproštaj i novi početak.
Sve je počelo jednim običnim telefonskim pozivom mog sina, ali završilo je otkrivanjem istine o ženi koju sam godinama izbjegavala. Kroz suze, ljutnju i neočekivanu bliskost, morala sam preispitati vlastite granice oprosta i suosjećanja. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje prestaje prošlost, a počinje nova šansa za obitelj.
Na tatin 51. rođendan, dok su svijeće još gorjele na torti, otac nam je rekao da odlazi. Mama je tražila godinu dana tišine prije nego što podnese papire za razvod, a ja sam u toj tišini naučila koliko obiteljske tajne mogu boljeti. Mjesec dana prije vlastitog vjenčanja, shvatila sam koliko nas prošlost oblikuje i koliko je teško oprostiti.
