Ovo je moja ispovijest o tome kako sam u Zagrebu pokušavala pomoći svom odraslom sinu Filipu, ali sam s vremenom shvatila da mu možda više štetim nego pomažem. Sukobi s mužem Damirom oko granica roditeljske pomoći postaju sve češći, a obiteljska atmosfera sve napetija. Priča je o teškim odlukama, osjećaju krivnje i hrabrosti da pustim svoje dijete da odraste.
Te noći kad je otac otišao, moj svijet se raspao. Ostao sam između majčine boli, sestrine šutnje i vlastite zbunjenosti, pokušavajući shvatiti kako dalje. Ovo je priča o gubitku, ljutnji i traženju novog smisla u svijetu koji više nije isti.
Rođen sam u hladnoj bolničkoj sobi, ostavljen bez imena i zagrljaja. Odrastao sam kroz domove za nezbrinutu djecu, privremene obitelji i vječno traženje pripadnosti. Danas, kao odrasli čovjek, još uvijek tražim odgovor na pitanje: što je zapravo dom i može li se ljubav pronaći ili je ona samo iluzija?
Nakon što sam se s roditeljima preselila iz malog studentskog doma u novi stan, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. No, ubrzo su počeli problemi sa susjedima i mojim buntom protiv očeve mudrosti. Tek kad sam odrasla i sama prošla kroz životne borbe, shvatila sam koliko su njegove riječi bile dragocjene.
Moje ime je Lejla i cijeli život sam se borila s osjećajem da ne pripadam, jer su me svi, pa čak i moja majka, doživljavali kao nekoga tko nije dovoljno ‘žensko’. Jedan razredni izlet i jedna fotografija otvorili su stare rane i natjerali me da se suočim s pitanjem identiteta. Ova priča je moj pokušaj da pronađem sebe u svijetu koji me uporno gura u tuđe kalupe.
Ovo je moje ljeto na Jadranu, gdje sam s obitelji pokušala pronaći sebe usred starih rana i novih svađa. Dok su valovi udarali o stijene, shvatila sam koliko je teško biti svoj kad te obiteljske tajne i očekivanja guše. Ovo je priča o tome kako sam prvi put odlučila reći ‘ne’, iako sam znala da će to promijeniti sve.
Moje ime je Lejla i odrasla sam u sjeni očeve čaše i majčine tišine, u stanu na četvrtom spratu sivog bloka u Tuzli. Ova priča je moj pokušaj da shvatim kako sam preživjela godine boli, srama i borbe za ljubav koju sam uvijek tražila, ali rijetko nalazila. Pišem ovo da bih možda pronašla odgovore, ili barem olakšala teret koji nosim.
Odrasla sam u sarajevskom predgrađu, okružena šutnjom o ocu kojeg nikad nisam upoznala. Kroz siromaštvo, sram i obiteljske tajne, naučila sam koliko je teško nositi se s neizgovorenim riječima i oprostom. Ovo je priča o boli, hrabrosti i traženju istine.
Zovem se Nikola i cijeli život tražim odgovor na pitanje zašto su me roditelji ostavili. Odrastao sam u domovima i hraniteljskim porodicama, boreći se s osjećajem nepripadanja i stigme zbog bolesti. Kroz bol, izdaju i rijetke trenutke sreće, pokušavam pronaći smisao i vlastiti identitet.
Ovo je moja priča o očuhu Ivanu, čovjeku koji je ušao u moj život kad mi je najviše trebao. Kroz godine nesigurnosti, obiteljskih svađa i osjećaja odbačenosti, Ivan je bio moj oslonac, iako ga dugo nisam mogla prihvatiti. Ovo je pismo koje sam mu godinama pisala u mislima, ali ga nikad nisam imala hrabrosti izgovoriti naglas.
Moja kćerka Lana uvijek je bila snalažljiva, ali nikada nisam očekivala da će nas isključiti iz najvažnijeg trenutka svog života. Ova priča prati moju borbu s povjerenjem, razočaranjem i pitanjem gdje sam pogriješila kao majka. Kroz obiteljske konflikte i svakodnevne probleme, pokušavam pronaći put do svoje kćeri i same sebe.
Moja priča počinje u trenutku kad sam, nakon burne svađe s ocem, morala odlučiti hoću li se povući u prolaznu sobu bez privatnosti. Kroz sjećanja na djetinjstvo, obiteljske sukobe i vlastite snove, preispitujem što znači imati svoj prostor i koliko smo spremni žrtvovati za mir u kući. Ova odluka nije samo o sobi, već o mom identitetu i odnosima s najbližima.
