Odrasla sam u obitelji gdje su pravila bila stroga, a očekivanja još stroža. Godinama sam pokušavala biti savršena kći, ali unutarnji nemir i želja za slobodom rasli su iz dana u dan. Ovo je priča o mom bijegu iz zlatnog kaveza, o boli, sukobima i pronalasku vlastitog glasa.
Zovem se Vesna i postala sam majka u četrdesetoj godini, nakon godina borbe s neplodnošću. Moj sin Filip bio je centar mog svijeta, ali danas, kad je odrasla osoba, pitam se jesam li ga previše štitila i time mu oduzela priliku da odraste u odgovornog čovjeka. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i da li je moguće ispraviti prošlost.
Moje ime je Iva i odrasla sam u Sarajevu, u sjeni majčine brige koja je često prelazila granicu ljubavi i postajala teret. Ova priča vodi vas kroz našu najtežu svađu, moj bijeg od kuće i put prema pomirenju, gdje sam napokon pronašla svoj glas, a mama naučila pustiti. Sve što sam željela bilo je da me vidi kao odraslu osobu, a ne dijete koje treba stalnu zaštitu.
Oduvijek sam osjećala da ne pripadam vlastitoj obitelji. Moja majka, stroga i hladna, očekivala je od mene da budem ono što ona želi, a ne ono što jesam. Ovo je moja borba za pravo na vlastiti život i pitanje: može li se voljeti majka koja te nikada nije prihvatila?
Moja priča počinje slomljenim srcem, kada sam povjerovala u bajku i izgubila sebe u tuđim očekivanjima. Kroz obiteljske sukobe, izdaju i tihe trenutke s majkom, naučila sam da prava sreća dolazi iznutra, a ne iz onoga što drugi vide. Danas znam da vrijedim i bez tuđeg odobravanja, i pitam se: koliko nas još živi tuđe snove?
Ovo je moja ispovijest o tome kako sam u Zagrebu pokušavala pomoći svom odraslom sinu Filipu, ali sam s vremenom shvatila da mu možda više štetim nego pomažem. Sukobi s mužem Damirom oko granica roditeljske pomoći postaju sve češći, a obiteljska atmosfera sve napetija. Priča je o teškim odlukama, osjećaju krivnje i hrabrosti da pustim svoje dijete da odraste.
Te noći kad je otac otišao, moj svijet se raspao. Ostao sam između majčine boli, sestrine šutnje i vlastite zbunjenosti, pokušavajući shvatiti kako dalje. Ovo je priča o gubitku, ljutnji i traženju novog smisla u svijetu koji više nije isti.
Rođen sam u hladnoj bolničkoj sobi, ostavljen bez imena i zagrljaja. Odrastao sam kroz domove za nezbrinutu djecu, privremene obitelji i vječno traženje pripadnosti. Danas, kao odrasli čovjek, još uvijek tražim odgovor na pitanje: što je zapravo dom i može li se ljubav pronaći ili je ona samo iluzija?
Nakon što sam se s roditeljima preselila iz malog studentskog doma u novi stan, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. No, ubrzo su počeli problemi sa susjedima i mojim buntom protiv očeve mudrosti. Tek kad sam odrasla i sama prošla kroz životne borbe, shvatila sam koliko su njegove riječi bile dragocjene.
Moje ime je Lejla i cijeli život sam se borila s osjećajem da ne pripadam, jer su me svi, pa čak i moja majka, doživljavali kao nekoga tko nije dovoljno ‘žensko’. Jedan razredni izlet i jedna fotografija otvorili su stare rane i natjerali me da se suočim s pitanjem identiteta. Ova priča je moj pokušaj da pronađem sebe u svijetu koji me uporno gura u tuđe kalupe.
Ovo je moje ljeto na Jadranu, gdje sam s obitelji pokušala pronaći sebe usred starih rana i novih svađa. Dok su valovi udarali o stijene, shvatila sam koliko je teško biti svoj kad te obiteljske tajne i očekivanja guše. Ovo je priča o tome kako sam prvi put odlučila reći ‘ne’, iako sam znala da će to promijeniti sve.
Moje ime je Lejla i odrasla sam u sjeni očeve čaše i majčine tišine, u stanu na četvrtom spratu sivog bloka u Tuzli. Ova priča je moj pokušaj da shvatim kako sam preživjela godine boli, srama i borbe za ljubav koju sam uvijek tražila, ali rijetko nalazila. Pišem ovo da bih možda pronašla odgovore, ili barem olakšala teret koji nosim.
