Ovo je priča o meni, Sabini, majci petoro djece iz Sarajeva. Nakon što sam cijeli život posvetila svojoj djeci, sada se suočavam s usamljenošću i razočaranjem jer me moji sinovi izbjegavaju i ne pomažu mi. Kroz bolne razgovore i obiteljske nesuglasice, preispitujem gdje sam pogriješila i što znači biti roditelj u današnje vrijeme.
Te noći sam donio najtežu odluku u životu: zamolio sam svog sina i snahu da napuste moj dom. U toj tišini, između ljubavi i granica, shvatio sam koliko boli kad moraš birati između sebe i onih koje najviše voliš. Pitam se, može li ljubav preživjeti kad povučeš crtu koju si cijeli život izbjegavao?
Sve je počelo kada sam primila pismo od majke, molbu za alimentaciju. Morala sam se suočiti s prošlim ranama i pitanjem dugujem li joj išta više od onoga što zakon nalaže. Ovo je priča o boli, krivnji i borbi za vlastiti život.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući dan kad ću svojoj djeci omogućiti bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam se vratio, osjećam se kao stranac u njihovim životima. Pokušavam pronaći smisao i odgovor na pitanje gdje sam pogriješio.
Moje srce se steže svaki put kad zazvoni mobitel, jer znam da me kćerka zove samo kad joj nešto treba. Nekad smo bile nerazdvojne, a sada osjećam da sam joj samo bankomat. Ova priča je moj vapaj, ali i pitanje: gdje smo pogriješili?
Prije trideset godina, moj život je bio ispunjen smijehom i galamom petoro djece. Danas, dok sjedim sama u hladnoj kuhinji, pitam se gdje sam pogriješila jer ni jedno od njih ne želi pomoći meni i mome mužu u starosti. Ova priča je moj pokušaj da shvatim kako su ljubav i žrtva nestali iz našeg doma.
Odrastala sam između dvije vatre: majčine zabrane i očuhove hladnoće, dok sam očajnički čeznula za ocem. Sada, kad planiram vlastito vjenčanje, suočavam se s pritiscima okoline i roditelja koji ne razumiju moju odluku. Ovo je priča o boli, oprostu i granicama koje moramo postaviti da bismo sačuvali sebe.
Imam 66 godina i cijeli život sam vjerovala da je porodica najvažnija. Sve sam žrtvovala za svoju djecu, a sada, kad sam sama, pitam se jesam li pogriješila. Ova priča je o boli, razočaranju i tišini koja odzvanja u praznom stanu.
Moja priča počinje u trenutku kada sam, slomljena i umorna, izgovorila riječi koje su mi gorčinom ostale na usnama: ‘Ako mi ne pomognete, sve ću prodati i otići u dom.’ Nakon godina žrtvovanja za svoju djecu, osjećam se izdano i zaboravljeno. Sada se pitam jesam li prekasno povukla crtu i što zapravo znači biti roditelj u današnjem svijetu.
U trenutku kad sam čula da mi sin govori: ‘Mama, ne moraš više dolaziti svaki vikend’, srce mi se slomilo. Moj muž i ja, nakon 60 godina života, osjećamo se izgubljeno i nepotrebno. Ovo je priča o boli, traženju smisla i pokušaju da pronađemo sebe kad nas djeca više ne trebaju.
Ovo je moja priča o tome kako sam, nakon godina žrtvovanja i rada na više poslova, prestala financijski pomagati kćeri. Od tog trenutka, ona mi je uskratila viđanje unuka, a ja sam ostala sama, pitajući se jesam li ikada bila voljena zbog sebe ili samo zbog novca. Ova bolna istina natjerala me da preispitam cijeli svoj život i odnos s vlastitom obitelji.
Jedne večeri čula sam sina kako predlaže da me smjesti u dom i traži da mu prepišem kuću. To me slomilo, ali natjeralo da preispitam sve što sam žrtvovala za njega. Sada se pitam gdje sam pogriješila i ima li još nade za naš odnos.
