Zovem se Dario i radim kao medicinski tehničar na odjelu za neurološku rehabilitaciju u Zagrebu. Jednog dana, kad sam trebao biti otpušten iz bolnice nakon moždanog udara, nitko iz moje obitelji nije došao po mene. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje su nestale ljubav, odgovornost i oprost među nama.
Moje ime je Ivana i cijeli život sam vjerovala da je obitelj najvažnija stvar na svijetu. Nakon što sam postala majka troje djece, očekivala sam podršku svoje majke, ali njezin hladan odgovor slomio mi je srce. Ova priča govori o boli, razočaranju i pitanjima koja me još uvijek proganjaju.
Od trenutka kada je moj sin Filip došao na svijet, moj život se preokrenuo. Obiteljski odnosi su se raspadali pred mojim očima, a ja sam se borio između ljubavi prema djetetu i boli zbog odbacivanja od strane vlastitih roditelja. Danas, dok gledam unatrag, pitam se može li čovjek istovremeno voljeti i odbacivati.
