„Odlazite i nosite vreće krumpira, a ja ostajem sama. I tako svaki put.”
Odmalena sam osjećala težinu odgovornosti na svojim leđima, ali tek kad je mama počela govoriti čudne stvari, shvatila sam koliko je život nepredvidiv. U našoj maloj slavonskoj selendri, između mirisa svježe zemlje i stalne borbe za preživljavanje, obitelj mi se počela raspadati pred očima. Sad se pitam: jesam li mogla više učiniti ili sam i sama postala dio tog začaranog kruga šutnje i boli?