Moje ime je Vesna i nikada nisam mislila da će mi vlastita majka, u osamdesetoj godini, okrenuti leđa zbog razvoda. Sada, kad se svi bore za njezinu naklonost i imovinu, osjećam se izdano od onih koje sam najviše voljela. Moja kćerka Lana, majka Marija i brat Davor – svi su postali stranci u mojoj kući, a ja više ne znam kome mogu vjerovati.
Ovo je priča o tome kako smo suprug Adnan i ja, uz mnogo suza, molitvi i vjere, uspjeli sačuvati naš novi stan unatoč prijetnji da ga izgubimo zbog nesporazuma i sukoba s njegovom majkom. Kroz svakodnevne borbe, obiteljske svađe i neizvjesnost, naučila sam što znači istinski vjerovati i boriti se za ono što voliš. Na kraju, vjera i zajedništvo pokazali su se jačima od svih prepreka.
Ja sam Ljiljana iz Osijeka. Nakon što sam otišla u mirovinu i prestala financijski pomagati kćeri, ona me počela izbjegavati i više ne dovodi mog unuka. Osjećam se izdano, usamljeno i pitam se gdje sam pogriješila kao majka.
Ovo je priča o meni, Ivani, djevojci iz malog sela kod Livna, koja je prvi put u životu odbila majčinu molbu i prekinula poziv. Odlazak u grad bio je moj bijeg od tradicije i očekivanja, ali i izvor duboke krivnje i unutarnje borbe. Kroz obiteljske konflikte, osjećaj otuđenosti i potragu za vlastitim identitetom, suočavam se s pitanjem: mogu li biti svoja bez da povrijedim one koje volim?
Ovo je priča o meni, Ivani, koja je morala donijeti najtežu odluku u životu – smjestiti oca u dom za starije osobe. Suočavam se s osudom sestre i majke, osjećajem krivnje i pitanjem jesam li izdala vlastitu obitelj. Moja svakodnevica je borba između ljubavi, odgovornosti i vlastitih granica.
Te večeri, dok je žetveni mjesec obasjavao selo, suočila sam se s ocem nakon godina šutnje. Naša obitelj je pukla zbog njegove ovisnosti, a ja sam godinama bježala od prošlosti. Sada, pod svjetlom posljednjeg supermjeseca, pokušavam pronaći oprost i odgovor na pitanje: može li se obitelj ponovno sastaviti kad je jednom slomljena?
Zovem se Ivana i nikada nisam željela djecu. Moj muž, roditelji i cijelo društvo to mi nisu mogli oprostiti – godinama sam se borila s osjećajem krivnje, prkosom i čežnjom za slobodom. Ovo je moja priča o tome što znači biti drugačija u zemlji gdje je majčinstvo svetinja.
Moja kćerka Ivana me nagovorila da se preselim kod nje i njene obitelji, obećavajući mi toplinu i zajedništvo. Umjesto toga, osjećala sam se kao teret, nevidljiva u vlastitom domu, dok sam pokušavala pronaći svoje mjesto među njima. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i što znači biti majka kad više nisi potrebna.
Ostala sam sama nakon što su mi djeca otišla svojim putem, a svakodnevicu mi je ispunila tišina i praznina. Neočekivano, susjedica Azra postala mi je najveća podrška, dok su me vlastita djeca zaboravila. Kroz ovu priču proživljavam tugu, ponos, ali i zahvalnost prema onima koji su tu kada je najpotrebnije.
Izbačena iz kuće od strane vlastitog oca, prolazim kroz godine samoće, borbe i traženja oprosta. Moja priča je ispunjena tugom, ali i tračkom nade da obitelj, koliko god nas povrijedila, može biti izvor iscjeljenja. Danas se pitam: može li se zaista oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili?
Jednog ledenog jutra pronašla sam bebu kraj željezničke pruge i odlučila je odgojiti kao vlastitu kćer. Dvadeset pet godina kasnije, njezina prošlost iznenada nam je pokucala na vrata, prijeteći da uništi sve što smo gradile. Ovo je priča o ljubavi, tajnama i borbi za obitelj.
Usred burne nedjelje, dok su riječi moje svekrve parale tišinu, osjećala sam kako se raspadam iznutra. Molitva i vjera bili su mi jedini oslonac dok sam pokušavala pronaći snagu za oprost i razumijevanje. Ovo je priča o tome kako sam, kroz obiteljske sukobe, naučila ponovno vjerovati u ljubav i zajedništvo.
