Ostala sam sama nakon što su mi djeca otišla svojim putem, a svakodnevicu mi je ispunila tišina i praznina. Neočekivano, susjedica Azra postala mi je najveća podrška, dok su me vlastita djeca zaboravila. Kroz ovu priču proživljavam tugu, ponos, ali i zahvalnost prema onima koji su tu kada je najpotrebnije.
Izbačena iz kuće od strane vlastitog oca, prolazim kroz godine samoće, borbe i traženja oprosta. Moja priča je ispunjena tugom, ali i tračkom nade da obitelj, koliko god nas povrijedila, može biti izvor iscjeljenja. Danas se pitam: može li se zaista oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili?
Jednog ledenog jutra pronašla sam bebu kraj željezničke pruge i odlučila je odgojiti kao vlastitu kćer. Dvadeset pet godina kasnije, njezina prošlost iznenada nam je pokucala na vrata, prijeteći da uništi sve što smo gradile. Ovo je priča o ljubavi, tajnama i borbi za obitelj.
Usred burne nedjelje, dok su riječi moje svekrve parale tišinu, osjećala sam kako se raspadam iznutra. Molitva i vjera bili su mi jedini oslonac dok sam pokušavala pronaći snagu za oprost i razumijevanje. Ovo je priča o tome kako sam, kroz obiteljske sukobe, naučila ponovno vjerovati u ljubav i zajedništvo.
Ja sam Marija, majka koja je cijeli život provela na selu, podižući svoju kćerku Anu s ljubavlju i žrtvom. Kada je odrasla i preselila se u Zagreb, počela se sramiti naših jednostavnih običaja i porijekla. Najveća bol u mom životu bila je spoznaja da se udala, a da nas nije ni obavijestila, jer se stidjela tko smo.
Moj svijet se srušio kad je moj muž, nakon 30 godina zajedničkog života, tiho zatvorio vrata za sobom. Bez svađe, bez suza, samo jedno rečenica koja mi je odzvanjala u glavi. Ovo je priča o boli, samoći i pokušaju da pronađem sebe u praznom stanu i još praznijem srcu.
Moje ime je Ivana i živim u Sarajevu. Suprug Dario i ja borimo se s kreditom, dok njegovi roditelji žive u izobilju i obasipaju našeg sina Leona skupim poklonima koje ne smije ponijeti kući. Ova priča je o boli, ljubavi i nerazumijevanju između generacija – i o tome koliko je teško kad materijalno postane važnije od osjećaja.
Moje ime je Vesna i cijeli život sam provela u Sarajevu, u kući s malim vrtom iza kojeg sam gajila povrće. S godinama, zdravlje mi je oslabilo, a odnosi s djecom i unucima postali su sve napetiji jer su posjete sve rjeđe i često uvjetovane novcem. Ova priča je o boli, ljubavi i pitanjima koja ostaju kad obitelj postane stranci.
Nakon što mi je otac preminuo, donijela sam tešku odluku i izbacila njegovu dugogodišnju partnericu iz naše kuće. Obitelj me sada gleda kao čudovište, ali ja vjerujem da sam postupila ispravno. Ova priča je moj pokušaj da objasnim svoje razloge i suočim se s vlastitim osjećajima krivnje i prkosa.
Sjedile smo na istom kauču, Ariana i ja, svaka sa svojim slomljenim srcem. Ona je izgubila dečka, ja muža, a obje smo ostale bez odgovora na pitanje: zašto? U toj tišini i boli, pronašle smo snagu jedna u drugoj, ali i suočile se s istinama koje smo godinama gurale pod tepih.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući da svojoj djeci osiguram bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam star i umoran, oni mi ne dopuštaju ni da prespavam kod njih. Osjećam se izdano i pitam se gdje sam pogriješio kao otac.
Moje ime je Ljiljana Kovačević. Oduvijek sam imala težak odnos sa svojom snahom, Eminom. Kada je moj sin Ivan odlučio da se razvede, suočila sam se s vlastitim predrasudama i pitanjem što zapravo znači biti obitelj. Ovo je priča o danu kad se sve raspalo, ali i o onome što sam naučila o ljubavi, prihvaćanju i puštanju.
