Pred samu večeru, lupanje šalica i tišina između mene i Dine stvorili su jaz koji ni jedan uspjeh ni diploma ne mogu premostiti. Osjećaj izgubljene pripadnosti, tjeskoba zbog vlastite nevažnosti, i stara rana nepriznavanja grizli su me dok je sestra pričala o novom poslu u centru Zagreba, a ja brojao prenesene račune i izlete koje si neću moći priuštiti. Ova je večer još jednom otvorila pitanje – vrijedi li ikad išta što smo dijelili, kad danas gledamo jedni druge kao nepoznate suputnike?