Zovem se Dušan i radim kao medicinski tehničar na neurološkoj rehabilitaciji u Zagrebu. Nakon moždanog udara, očekivao sam da će netko iz moje obitelji doći po mene, ali nitko nije došao. Ovo je moja priča o tome gdje su nestali ljubav, odgovornost i oprost među nama.
Nakon što sam doživjela moždani udar, moj sin Dario, koji živi daleko sa svojom porodicom, mora odlučiti hoće li ostaviti svoj život i posao kako bi mi bio podrška. Kroz ovu priču otkrivam koliko su roditeljske odluke i ljubav oblikovale naš odnos, ali i koliko je teško tražiti pomoć od vlastitog djeteta. Suočavamo se s prošlim nesuglasicama, neizgovorenim riječima i pitanjem: koliko daleko idemo za porodicu?
Moje ime je Dario i radim kao medicinski tehničar na odjelu za neurološku rehabilitaciju u Zagrebu. Nakon što sam preživio moždani udar, nitko iz moje porodice nije došao po mene kad su me otpustili iz bolnice. Ovo je priča o izgubljenoj ljubavi, porodičnim sukobima i mojoj potrazi za oprostom.
Započinjem priču u trenutku kada me sestra odbija doći po mene iz bolnice, iako sam slab i zbunjen nakon moždanog udara. Kroz sjećanja i bolne dijaloge otkrivam obiteljsku povijest, razočaranja i izdaje, ali i vlastite pogreške koje su nas udaljile. Na kraju se pitam ima li oprosta za nas koji smo jedni druge ostavili kad je bilo najteže.
Moje ime je Ivana i bila sam balerina dok mi moždani udar nije oduzeo pokret. Kroz bol, strah i porodične sukobe, naučila sam što znači oprostiti i ponovno vjerovati. Ovo je priča o tome kako sam iz tame pronašla novi smisao života.
