Ovo je priča o meni, Anki, ženi koja je cijeli život posvetila obitelji, a sada, u mirovini, pokušava pronaći sebe. Suočavam se s osjećajem krivnje jer želim više od uloge bake i ‘kućne pomoćnice’, dok se borim s očekivanjima svoje djece i vlastitim snovima. Kroz obiteljske konflikte i unutarnje dileme, pitam se: imam li pravo na svoje vrijeme?
Jednog običnog dana na poslu, razgovor o roditeljskim mirovinama me pogodio ravno u srce i natjerao da preispitam sve što sam mislila o svojoj majci. Odrasla sam u uvjerenju da svatko mora sam brinuti o sebi, ali kad su se prošlost i sadašnjost sudarile u našoj obitelji, bila sam prisiljena suočiti se s pitanjima odgovornosti, srama i ljubavi. Ovo je priča o generacijskom jazu, ponosu i stvarnoj vrijednosti roditeljske žrtve.
Zovem se Zdravko i cijeli život sam radio kao vozač tramvaja u Zagrebu. Nakon što sam otišao u mirovinu, nadao sam se miru, ali dočekala me tišina, siromaštvo i sram pred vlastitim sinom. Najviše sam se bojao da će moj sin Ivan otkriti koliko mi je teško, pa sam odlučio skrivati istinu – čak i po cijenu vlastite sreće.
Moj svijet se srušio jednim telefonskim pozivom moje kćeri Lejle, koja mi je uputila riječi koje su mi zauvijek promijenile pogled na mirovinu. Suprug i ja smo napokon odlučili uživati u zasluženom odmoru, ali osjećaj krivnje i sumnje zbog njezinih riječi ne prestaje me proganjati. Je li pravo na mir i sreću u starosti sebičnost kad djeca pate?
Ja sam Ljiljana iz Osijeka. Nakon što sam otišla u mirovinu i prestala financijski pomagati kćeri, ona me počela izbjegavati i više ne dovodi mog unuka. Osjećam se izdano, usamljeno i pitam se gdje sam pogriješila kao majka.
Moje ime je Vesna i cijeli život sam radila kako bih svojoj kćeri Ani omogućila sve što nisam imala. Nakon što sam otišla u mirovinu i prestala joj financijski pomagati, Ana je prestala dolaziti sa svojim sinom, mojim unukom Lukom. Osjećam se izdano i pitam se gdje sam pogriješila kao majka.
Moj muž, Ivan, nakon odlaska u mirovinu, povukao se u sebe i prestao razgovarati sa mnom. Naša svakodnevica pretvorila se u tišinu, a ja sam se osjećala kao da sam izgubila partnera, iako je fizički još uvijek bio tu. Ova priča je moj pokušaj da pronađem smisao, razumijevanje i možda put do njega – ili barem do sebe.
Nakon što sam otišla u mirovinu, osjećala sam se izgubljeno i prazno, sve dok Adam nije pokušao vratiti iskru među nama neobičnim poklonom. Njegova gesta, umjesto da nas zbliži, otvorila je stare rane i dovela do neočekivanog kraja. Pitam se, može li jedan poklon zaista promijeniti sudbinu dvoje ljudi?
Moja mama je cijeli život radila kao medicinska sestra, a kad je otišla u mirovinu, osjećala sam dužnost da joj pomognem. No, kako su godine prolazile, financijska pomoć koju smo joj suprug i ja pružali počela je stvarati napetost u našem braku i mojoj svakodnevici. Sada se pitam gdje je granica između zahvalnosti i vlastitih potreba.
