Nisam mogao više disati pod težinom vlastite slike koju sam stvorio – sve se lomilo nakon što me majka, tiho ali odlučno, upitala jesam li zaista onaj kakvim me svi poznaju. Strah od javnog sramoćenja bio je jači od gladi, od sna, od biločega; satima sam, iz noći u noć, buljio kroz prozor zagrebačkog stana i pitao se što me više razdire: želja da zaštitim svoju obitelj ili potreba da prestanem lagati. Tko sam kad svi zidovi padnu, pitam se, kad nestane sigurnosti iza tuđe slike koju sam životom gradio?