Moje ime je Dario i već devet godina sam u braku s Ivanom. Naša obitelj je bila skladna dok moja svekrva, gospođa Ljiljana, nije počela prelaziti granice i iskorištavati moju dobrotu. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješio i kako se postaviti kad ljubaznost postane teret.
Odmalena sam naučio brojati svaku kunu, ali kad je riječ o mojoj obitelji, nikad nisam znao reći ‘ne’. Moja škrta narav nestajala je pred potrebama roditelja i brata, a oni su to znali i koristili bez imalo grižnje savjesti. Danas se pitam gdje sam ja u svemu tome i jesam li ikad bio dovoljno važan samome sebi.
Moja priča počinje u trenutku kad sam shvatila da me susjeda više ne vidi kao prijateljicu, već kao besplatnu dadilju. Isprva sam se osjećala korisno i voljeno, ali s vremenom su njezina očekivanja postala nepodnošljiva. Sada stojim pred ogledalom, pitajući se kako reći ‘dosta’ a da ne izgubim sebe i ono malo mira što mi je ostalo.
Živim u staroj zgradi u Sarajevu, gdje sam godinama hranila susjedino dijete jer je ona često radila ili bila odsutna. U početku sam to radila iz suosjećanja, ali sada osjećam kako me iskorištava i ne znam kako joj reći da više ne mogu bez da narušim naš odnos. Svaki dan osjećam sve veći pritisak i pitam se gdje je granica između pomoći i naivnosti.
Moje ime je Ivana i živim u Sarajevu. Ova priča govori o tome kako je prijateljstvo sa susjedom Eminom, koje je započelo kroz zajedničko majčinstvo, postalo izvor stresa i osjećaja iskorištenosti. Kroz svakodnevne konflikte, neizgovorene riječi i borbu za vlastite granice, suočavam se s pitanjem: gdje završava pomoć, a počinje iskorištavanje?
Od prvog dana kad smo Adnan i ja kupili kuću u predgrađu Sarajeva, sanjali smo o vlastitoj vikendici s malom saunom. Ali naša porodica, uvijek spremna na besplatne užitke, pretvorila je naš dom u javni dom. Nakon godina iskorištavanja, odlučili smo im pokazati gdje su granice.
