Zovem se Ivana i nikada nisam željela djecu. Moj muž, roditelji i cijelo društvo to mi nisu mogli oprostiti – godinama sam se borila s osjećajem krivnje, prkosom i čežnjom za slobodom. Ovo je moja priča o tome što znači biti drugačija u zemlji gdje je majčinstvo svetinja.
Ostala sam sama nakon što su mi djeca otišla svojim putem, a svakodnevicu mi je ispunila tišina i praznina. Neočekivano, susjedica Azra postala mi je najveća podrška, dok su me vlastita djeca zaboravila. Kroz ovu priču proživljavam tugu, ponos, ali i zahvalnost prema onima koji su tu kada je najpotrebnije.
Izbačena iz kuće od strane vlastitog oca, prolazim kroz godine samoće, borbe i traženja oprosta. Moja priča je ispunjena tugom, ali i tračkom nade da obitelj, koliko god nas povrijedila, može biti izvor iscjeljenja. Danas se pitam: može li se zaista oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili?
Jednog ledenog jutra pronašla sam bebu kraj željezničke pruge i odlučila je odgojiti kao vlastitu kćer. Dvadeset pet godina kasnije, njezina prošlost iznenada nam je pokucala na vrata, prijeteći da uništi sve što smo gradile. Ovo je priča o ljubavi, tajnama i borbi za obitelj.
Ovo je moja priča o ljubavi s Emirom, čovjekom bez stalnog doma i posla, ali s dvoje djece iz prethodnog braka. Provela sam četiri godine u vezi punoj nade, razočaranja i unutarnjih borbi, pokušavajući pronaći ravnotežu između onoga što želim i onoga što mi život dopušta. Na kraju sam morala donijeti najtežu odluku u svom životu.
Moje ime je Ivana i život mi se preokrenuo kad je moj muž, Dario, zatražio da moja majka napusti kuću u kojoj sam odrasla. Rastrgana između ljubavi prema majci i braka, suočila sam se s najtežom odlukom u životu. Ova priča je moj vapaj, ali i pitanje: koliko daleko trebamo ići zbog ljubavi?
Zovem se Nikola i cijeli život tražim odgovor na pitanje zašto su me roditelji ostavili. Odrastao sam u domovima i hraniteljskim porodicama, boreći se s osjećajem nepripadanja i stigme zbog bolesti. Kroz bol, izdaju i rijetke trenutke sreće, pokušavam pronaći smisao i vlastiti identitet.
Moje ime je Lejla i još uvijek pamtim dan kad je sve puklo – kad sam izgubila majku, a otac mi doveo novu ženu u naš dom. U vrtlogu tuge, lažnih osmijeha i pogrešnih izbora, pokušavala sam pronaći smisao i ljubav, ali sam se često osjećala kao stranac u vlastitom životu. Ovo je priča o tome kako sam, kroz bolne istine i obiteljske sukobe, naučila što znači biti iskreno sretna.
Ovo je priča o mojoj borbi da pomognem svom najboljem prijatelju Leonu, čija se porodica raspadala pred mojim očima. Svakodnevne svađe njegovih roditelja, skrivena tuga i nemoć djeteta da promijeni svijet odraslih, natjerali su me da preispitam što znači biti prijatelj. U toj borbi izgubila sam dio sebe, ali sam naučila koliko je važno ne odustajati od onih koje volimo.
Na svom prvom danu u novoj školi, osjećao sam se izgubljeno i sam, dok nisam ugledao Lejlu kako plače na klupi. Pristupio sam joj, ne znajući da će taj susret promijeniti ne samo naše živote, nego i cijelu školu. Ovo je priča o hrabrosti, empatiji i borbi protiv predrasuda u društvu koje često okreće glavu od tuđe boli.
Gledam mamu kroz staklo doma za starije, dok mi srce puca na pola. Odluka da je smjestim ovdje bila je najteža u mom životu, a sada se pitam jesam li izdao sve ono što nas je povezivalo. Svaka njena suza tjera me da preispitam vlastitu snagu i ljubav.
Moj muž Adnan želi da moj sin iz prvog braka, Filip, živi kod njegove majke u Zenici. Osjećam da to nije iz brige, već iz želje da nas udalji i kontrolira. Borim se za svoje dijete, ali i za svoje dostojanstvo u ovoj obitelji.
