Sjedila sam, stisnuta uz hladni radijator, dok su mama i tata opet vikali jedno na drugo. Nisam mogla odlučiti trebam li utrčati u kuhinju i viknuti “Dosta!”, ili hoću li samo nastaviti šutjeti i nadati se da će ova noć brzo proći. Oduvijek sam se osjećala kao neželjeni teret, a danas me taj osjećaj progutao do dna.
Uvijek sam mislio da sam dovoljno dobar dok nije došao dan kada sam shvatio da u očima vlastite obitelji nikada nisam bio dovoljno uspješan, ni dovoljno ‘njihov’. Ova je priča moj obračun s godinama osjećaja nepripadanja, o razapetosti između vlastitih snova i očekivanja drugih, i o borbi da ne povrijedim one koje najviše volim, dok duboko u sebi tražim oprost kojeg možda neće nikada biti. Jesam li previše od sebe tražio, ili sam jednostavno uvijek bio tuđinac među svojima?
