Moje ime je Jasmina i cijeli život sam vjerovala da je porodica svetinja. Ali kad sam odlučila ostaviti stan unuci Lejli, a ne sinu Adnanu, sve se promijenilo. Ova odluka pokrenula je lavinu starih rana, porodičnih svađa i pitanja što zapravo znači biti roditelj i dijete u Bosni danas.
Ovo je moja priča o tome kako sam, kao majka, naučila gledati srcem, a ne predrasudama. Moj sin Ivan bio je na rubu razvoda, a ja sam se suočila s vlastitim strahovima i sumnjama prema njegovoj supruzi Nini. Kroz obiteljske sukobe i svakodnevne borbe, otkrila sam što znači istinska ljubav i prihvaćanje.
Moje ime je Ivana i nikada nisam mislila da će osoba koju najviše volim, moja kćerka Lana, biti razlog zbog kojeg ću izgubiti svoju najbolju prijateljicu iz djetinjstva, Mirelu. Priča o izdaji, ljubomori i neizgovorenim riječima odvija se u srcu Sarajeva, gdje su se naši životi isprepleli na način koji nisam mogla ni zamisliti. Sada, godinu dana kasnije, još uvijek pokušavam shvatiti gdje sam pogriješila i može li se izgubljeno povjerenje ikada vratiti.
Godinama sam osjećala da sam višak u životu svog sina i njegove supruge. Sada, kad me najviše trebaju, pitam se mogu li preći preko svega i ponovno izgraditi obiteljsku bliskost. Ovo je moja priča o boli, nadi i traženju oprosta.
Sve je počelo običnom molbom, ali odgovor moje majke otvorio je stare rane. Kroz svakodnevne žrtve, nesporazume i jedan događaj koji je sve promijenio, morala sam se suočiti s prošlošću i pronaći snagu za oprost. Ovo je priča o tome kako se moja obitelj raspala, ali i kako smo je polako ponovno gradili.
Bio sam uvjeren da sam u pravu, da moj sin treba prvi pružiti ruku. Ali kad se iznenada pojavio na vratima s unukom, sve moje tvrdokorne odluke počele su se topiti. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i ima li nade za nas.
Od trenutka kad mi je Dino rekao da želi dovesti svoju djevojku u naš stan, osjećam nemir i strah. Godinama sam sama podizala sinove, žrtvujući sve za njih, a sada se pitam imam li pravo reći ‘ne’ njegovoj sreći. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i podrškom – jer gdje prestaje majčina žrtva, a počinje pravo na vlastiti život?
Ušla sam bez najave u stan svog sina Ivana i njegove supruge Lejle. Zatekla sam unuke kako se sami igraju, Lejlu kako spava, a u zraku je visjela napetost koju nisam mogla ignorirati. Taj dan me natjerao da preispitam sve što sam mislila da znam o njihovom životu i našim obiteljskim odnosima.
Moje ime je Elvira i još uvijek osjećam težinu onih petnaest minuta kad sam prvi put ostavila svog sina kod mame. Povjerenje, strah i krivnja isprepliću se u meni svaki put kad se sjetim tog dana. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje prestaje briga, a počinje neodgovornost.
Moja majka je došla živjeti kod nas nakon što je napunila 75 godina, misleći da je to najprirodnija stvar na svijetu. Međutim, ubrzo sam shvatila da su svakodnevni suživot, stare rane i neizgovorene riječi mnogo teži nego što sam mogla zamisliti. Ovo je priča o tome kako su se naši odnosi mijenjali, kako sam se borila za vlastiti mir i kako sam naučila što znači biti kćerka, supruga i majka – sve u isto vrijeme.
Oduvijek sam vjerovala da sam prosječna, neprimjetna, bez posebnog dara. Godinama sam slušala majčine riječi da umjetnost nije za nas, da su snovi za one koji imaju vremena i novca, a mi to nemamo. Sve se promijenilo onog dana kada sam pronašla stari kist u djedovoj šupi i prvi put osjetila da pripadam sebi.
Sve se promijenilo one olujne noći kada je moja unuka, uplakana i promrzla, pokucala na moja vrata, a moja kćerka, Lejla, nestala bez traga. Kroz ovu priču proživljavam krivnju, otkrivam porodične tajne i pitam se gdje sam pogriješila kao majka. Ovo je priča o ljubavi, gubitku i nadi da će nas istina možda jednog dana ponovno spojiti.
