Već godinama živim u jednoj sobi s troje unučadi, a četvrto je na putu. Svaki dan osjećam kako gubim dio sebe, dok se borim za malo privatnosti i dostojanstva, a napetosti među članovima obitelji rastu. Pitam se gdje je nestala toplina doma i ima li još nade za našu obitelj.
Sve je počelo jednim telefonskim pozivom moje kćeri, a završilo danom koji mi je promijenio pogled na obitelj i vlastite granice. Kroz suze, smijeh i sjećanja, naučila sam koliko je važno biti tu za svoje najmilije, čak i kad misliš da više nemaš snage. Ova priča je moj pokušaj da shvatim što znači biti baka u današnjem svijetu i koliko ljubav može izdržati.
Moje ime je Vesna i nikada nisam mislila da će mi vlastita obitelj zadavati toliko boli. Stan koji smo suprug i ja godinama štedjeli da kupimo, posudili smo sinu Dini i njegovoj ženi Amri na godinu dana, dok ne stanu na noge. Sada, dvije godine kasnije, oni odbijaju otići, a naša obitelj je na rubu raspada.
Sve je počelo kad smo odlučili pokloniti kćeri stan koji je ostao nakon smrti mojih roditelja. Mislili smo da činimo nešto veliko i plemenito, ali ubrzo smo se našli kao stranci u vlastitoj obitelji. Sad se pitam jesmo li pogriješili i gdje je nestala ona ljubav zbog koje smo sve to napravili.
Zovem se Snježana i živim s mužem, sinom, snahom i unukom u malom stanu od 55 kvadrata u Zagrebu. Svakodnevno se borim s osjećajem gušenja, nesporazumima i tugom, dok pokušavam održati mir u obitelji. Najčešće utočište pronalazim u kupaonici, gdje mogu pustiti suze koje nitko ne smije vidjeti.
Na pedesetu godišnjicu braka, oblačim svoju vjenčanicu i gledam Ivana kako sjedi za stolom, ne sluteći što ga čeka. U tom trenutku, sjećanja na našu mladost, rat, siromaštvo i sve prepreke koje smo zajedno prebrodili naviru poput bujice. Ova večer nije samo slavlje ljubavi, već i podsjetnik na sve ono što smo izgubili i pronašli jedno u drugome.
