Godinama sam osjećala da nisam dovoljno dobra u očima svoje svekrve, dok je zaova uvijek bila njena mezimica. Svaki obiteljski ručak bio je nova borba za dostojanstvo i samopoštovanje, a šutnja me polako gušila. Sada stojim pred odlukom: nastaviti šutjeti ili napokon reći što mi leži na duši?
Moje ime je Ivana i već mjesecima gledam kako moja svekrva, gospođa Ljubica, otvoreno favorizira moju nećakinju Lanu, dok mog sina Petra gotovo i ne primjećuje. Svaki put kad dođemo kod nje, osjećam kako se u meni gomila tuga i bijes, ali ne znam kako to riješiti bez da uništim krhki mir u obitelji. Ova priča je moj pokušaj da pronađem odgovor – i možda utjehu – među onima koji su prošli kroz isto.
Moje ime je Mirela i majka sam dvoje djece iz dva braka. Suočila sam se s boli kada sam shvatila da porodične tradicije mog sadašnjeg muža povređuju moju kćer iz prvog braka. Ova priča je moj put kroz osjećaj nemoći, borbu za pravdu i traženje načina da zaštitim oba svoja djeteta.
U mnogim obiteljima u Hrvatskoj, dinamika favoriziranja može stvoriti nevidljive pukotine koje s vremenom rastu. Kada je jedno dijete stalno favorizirano, drugo se može osjećati zanemareno i podcijenjeno. Ovo je priča o Ani, priča o emocionalnom zanemarivanju i teškoj odluci da se distancira od svoje obitelji. Njezin brat, Ivan, uvijek je bio miljenik roditelja, ostavljajući Anu da se bori s osjećajem nevidljivosti i ogorčenosti. Ovo je razlog zašto nije odlučila brinuti se za svog bolesnog oca.
