Moj otac, Stjepan, sada star i nemoćan, traži moju pomoć iako nikada nije pokazao ljubav ni razumijevanje prema meni. Naša prošlost je puna neizgovorenih riječi, hladnih pogleda i rana koje nikada nisu zacijelile. Sada, dok mi govori da mu dugujem jer je moj otac, pitam se gdje su granice dužnosti i oprosta.
Ovo je priča o mojoj borbi s majčinom odsutnošću, o tome kako sam kroz godine pokušavala razumjeti i oprostiti, ali i kako su stare rane utjecale na moj odnos s vlastitom djecom i svekrvom. Kroz svakodnevne sukobe i obiteljske nesporazume, suočavam se s pitanjem može li se ikada prekinuti lanac boli koji se prenosi s generacije na generaciju. Ovo je moj pokušaj da pronađem mir u srcu koje još uvijek traži odgovore.
Oduvijek sam osjećala da sam za svoju majku samo teret, a ne dijete koje voli. Sada, kad je starija i treba moju pomoć, očekuje da zaboravim sve što je bilo, kao da nikad nije povrijedila moje srce. Pitanje oprosta i priznanja boli postaje moj svakodnevni teret.
Odrasla sam u Sarajevu, u obitelji gdje su ocjene i uspjeh bili važniji od osmijeha. Nakon godina borbe i odlaska u Zagreb, vratila sam se kući misleći da sam pronašla mir, ali stare rane i obiteljski pritisci ponovno su me sustigli. Sada se pitam je li moguće ikada zaboraviti djetinjstvo koje ti je ukralo radost.
Odrasla sam u Sarajevu, uvijek u sjeni svog brata Darija, dok su roditelji u meni vidjeli samo prosječnost. Kroz godine sam skupljala gorčinu, ali i snagu da se suočim s njima i sa sobom. Ovo je priča o tome kako sam naučila zacjeljivati stare rane i pronaći svoj glas.
U obitelji gdje otac Adam pokazuje nejednaku ljubav prema svojoj djeci, kći Aleksandra osjeća se zanemareno. Dok se majka Nensi trudi izgladiti situaciju, Adamova pristranost prema sinu iz prvog braka stvara duboke emocionalne rane. Ova priča istražuje unutarnju borbu i čežnju za jednakom pažnjom.
