Kada sam postala baka, osjetila sam da mi se život ponovno ispunio. Željela sam biti podrška svom sinu i njegovoj obitelji, ali nisam ni slutila da će moja prisutnost postati kamen spoticanja. Sada se pitam gdje sam pogriješila i što zapravo znači biti dobra baka u današnje vrijeme.
Moj muž Dario i ja bili smo zajedno skoro 16 godina. Imali smo kćer Saru i živjeli u stanu koji sam naslijedila od djeda. Sve se promijenilo jedne večeri kad je Dario došao kući i izgovorio riječi koje su mi slomile srce.
Sve je počelo napetim ručkom kod moje buduće svekrve, gdje sam osjećala da nikada neću biti dovoljno dobra za njenog sina. Kroz niz nesporazuma i obiteljskih drama, naš odnos je bio na rubu pucanja, ali nas je bolest u obitelji natjerala da zaboravimo ponos i pronađemo zajednički jezik. Danas, kad zajedno nazdravljamo, pitam se koliko je malo potrebno da se ljudi zaista razumiju.
Moje ime je Ljiljana i cijeli život sam provela u malom selu kraj Dervente. Odrasla sam na zemlji, naučila što znači štednja i rad, ali kad je riječ o unuci, srce mi je mekše nego što bih htjela priznati. Sve se promijenilo kad je zet, Ivan, odlučio da više ne smijem viđati malu Emu jer sam joj, navodno, kvarila zdravlje – a ja se pitam, jesam li stvarno pogriješila ili je ovo samo još jedna rana koju nosi svaka baka u ovoj zemlji?
Dva Božića su prošla otkako sam izgubila sina, a bol ne jenjava. Njegova udovica, Lejla, postala mi je kćer koju nikad nisam imala, ali naša veza nije uvijek bila jednostavna. Danas, dok pripremam blagdansku večeru i borim se s praznim policama trgovine, shvaćam koliko su male stvari zapravo velike u životu.
Moja kćerka Lejla prestala mi se javljati na telefon, što je bilo potpuno neuobičajeno za nas. Nakon tjedan dana tišine, odlučila sam je posjetiti u selu gdje živi sa suprugom, a ono što sam zatekla ostavilo me bez daha. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i kako pomoći vlastitom djetetu kad ono šuti.
