Moje ime je Ljiljana i imam unuke koje volim više od svega, ali moj sin Ivan i snaha Mirela mi ne dopuštaju da ih čuvam. Sve je počelo zbog nesporazuma i optužbi da sam kriva za njihove financijske probleme. Svaki dan se pitam jesam li mogla nešto drugačije i hoću li ikada ponovno biti dio njihovih života.
Jednog kišnog popodneva, život mi se preokrenuo kad je na našim vratima osvanula djevojka koja tvrdi da je muževa kćerka. Suočena s izdajom, lažima i vlastitim strahovima, pokušavam pronaći snagu da zaštitim svoju porodicu i sebe. Ovo je priča o povjerenju, boli i borbi za istinu u srcu Sarajeva.
Moj sin Ivan želi napustiti naš dom i preseliti se u staru ljetnu kuću na selu, a ja to ne mogu prihvatiti. U ovoj priči proživljavam unutarnju borbu između želje da ga zaštitim i potrebe da ga pustim da odraste. Kroz sukobe, sjećanja i razgovore, pokušavam pronaći odgovor na pitanje: kada je vrijeme pustiti dijete da krene svojim putem?
Moje ime je Amar i cijeli život sam proveo u domu za nezbrinutu djecu, sanjajući o tome da me netko prihvati kao svoga. Nakon što sam bio odbijen od strane jedne obitelji, mislio sam da više nikada neću pronaći svoj dom. Ali onda su se pojavili Sanja i Dario, i moj život se zauvijek promijenio.
Moje ime je Ivana i nikada neću zaboraviti dan kada sam morala pustiti ruku svoje dvogodišnje kćeri, Eme. U bolničkoj sobi, okružena sestrama koje su tiho pjevale ‘Ti si moje sunce’, suočila sam se s najtežom odlukom u životu – darovati Emičine organe drugoj djeci. Ova priča je o boli, ljubavi i hrabrosti koju nisam znala da imam.
Kao tinejdžer u Sarajevu kasnih 1950-ih, svoju prvu plaću dao sam majci iz ljubavi, vjerujući da činim ispravnu stvar. Šezdeset i dvije godine kasnije, pronašao sam taj novac skriven u staroj kutiji, zajedno s pismom koje nikad nije otvorila. Otkriće me natjeralo da preispitam sve što sam mislio da znam o našoj obitelji i o sebi.
Ova priča prati moju borbu da pronađem svoje mjesto u životu unuka, dok se suočavam s nesuglasicama sa snahom oko odgoja. Između želje da pružim ljubav i potrebe da poštujem granice, osjećam se izgubljeno i neshvaćeno. Kroz svakodnevne sukobe i tišinu, pitam se gdje je granica između brige i miješanja.
Kada sam postala baka, osjetila sam da mi se život ponovno ispunio. Željela sam biti podrška svom sinu i njegovoj obitelji, ali nisam ni slutila da će moja prisutnost postati kamen spoticanja. Sada se pitam gdje sam pogriješila i što zapravo znači biti dobra baka u današnje vrijeme.
Moj muž Dario i ja bili smo zajedno skoro 16 godina. Imali smo kćer Saru i živjeli u stanu koji sam naslijedila od djeda. Sve se promijenilo jedne večeri kad je Dario došao kući i izgovorio riječi koje su mi slomile srce.
Sve je počelo napetim ručkom kod moje buduće svekrve, gdje sam osjećala da nikada neću biti dovoljno dobra za njenog sina. Kroz niz nesporazuma i obiteljskih drama, naš odnos je bio na rubu pucanja, ali nas je bolest u obitelji natjerala da zaboravimo ponos i pronađemo zajednički jezik. Danas, kad zajedno nazdravljamo, pitam se koliko je malo potrebno da se ljudi zaista razumiju.
Moje ime je Ljiljana i cijeli život sam provela u malom selu kraj Dervente. Odrasla sam na zemlji, naučila što znači štednja i rad, ali kad je riječ o unuci, srce mi je mekše nego što bih htjela priznati. Sve se promijenilo kad je zet, Ivan, odlučio da više ne smijem viđati malu Emu jer sam joj, navodno, kvarila zdravlje – a ja se pitam, jesam li stvarno pogriješila ili je ovo samo još jedna rana koju nosi svaka baka u ovoj zemlji?
Dva Božića su prošla otkako sam izgubila sina, a bol ne jenjava. Njegova udovica, Lejla, postala mi je kćer koju nikad nisam imala, ali naša veza nije uvijek bila jednostavna. Danas, dok pripremam blagdansku večeru i borim se s praznim policama trgovine, shvaćam koliko su male stvari zapravo velike u životu.
