Moje ime je Ljiljana i stojim pred najtežom odlukom života: prodati stan, otići u dom za starije i ne ostaviti ništa svojoj kćeri. Ova priča je o godinama šutnje, neizgovorenim riječima i boli koja se gomilala između mene i moje kćeri Ivane. Tražim razumijevanje, ali i odgovore – jesam li sebična ili napokon mislim na sebe?
Moja priča počinje onog dana kad sam, slomljena i iscrpljena, odlučila smjestiti oca u dom za starije. Od tada, obitelj me gleda kao izdajicu, a ja svaku večer preispitujem jesam li mogla drugačije. Tražim razumijevanje, ali nalazim samo tišinu i osudu.
Ovo je priča o meni, Ivani, i mom ocu Stjepanu, koji je cijeli život bio stub naše porodice. Sada, kad je ostario i postao nemoćan, suočavam se s teškom odlukom: mogu li ispuniti obećanje da ga nikad neću poslati u dom, ili je vrijeme da priznam da više ne mogu sama? Kroz sukobe s bratom, osjećaj krivnje i svakodnevne borbe, tražim odgovor na pitanje što znači biti dobar sin ili kćer.
Moj otac, nekad snažan čovjek, sada je nemoćan i bolestan. Donijela sam tešku odluku da ga smjestim u dom za starije, vjerujući da mu tamo mogu pružiti bolju njegu nego što sam ja sama mogla. Moja obitelj me zbog toga osudila, a ja se svakodnevno pitam jesam li stvarno loša kćerka.
Moje ime je Ivana. Cijeli život sam živjela s mamom, a sada, kad mi je život pružio priliku za sreću s Matijom, suočavam se s najtežom odlukom: mogu li ostaviti mamu samu ili je smjestiti u dom? Ova priča je o ljubavi, žrtvi i boli između dužnosti prema roditelju i vlastite sreće.
Moje ime je Ivana i razapeta sam između brige za svoju malu kćer i starog očuha, Stjepana, koji živi sam u trošnoj kući na selu. Kad sam mu predložila dom za starije, njegov slom me proganjao noćima. Ovo je priča o ljubavi, krivnji i pitanjima na koja ni sama nemam odgovore.
Ovo je priča o meni, Ivani, koja je morala donijeti najtežu odluku u životu – smjestiti oca u dom za starije osobe. Suočavam se s osudom sestre i majke, osjećajem krivnje i pitanjem jesam li izdala vlastitu obitelj. Moja svakodnevica je borba između ljubavi, odgovornosti i vlastitih granica.
Gledam mamu kroz staklo doma za starije, dok mi srce puca na pola. Odluka da je smjestim ovdje bila je najteža u mom životu, a sada se pitam jesam li izdao sve ono što nas je povezivalo. Svaka njena suza tjera me da preispitam vlastitu snagu i ljubav.
Stojim na pragu svoje kuće u Sarajevu, dok mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Moja kćerka Mirela upravo mi je rekla da moram u dom za starije jer više nema mjesta za mene u našem malom stanu. U toj kući sam proveo cijeli život s rahmetli suprugom, i sada osjećam da gubim sve što sam volio.
Nakon što sam smjestio majku u dom za starije, svaki dan me proganja osjećaj krivnje. Borim se s vlastitim odlukama, obiteljskim nesuglasicama i pitanjem jesam li mogao učiniti više. Ova priča je moj pokušaj da pronađem razumijevanje i oprost, kako od drugih, tako i od samoga sebe.
Moj svijet se srušio kad sam odlučila smjestiti oca u dom za starije, a porodica mi to nikad nije oprostila. Svaka večer prolazi u tišini, a osjećaj krivnje me izjeda dok pokušavam opravdati svoju odluku. Tražim razumijevanje, ali umjesto toga dobijam osudu i šutnju.
Moja djeca, Ivan i Mirela, žele me smjestiti u dom za starije osobe, iako se osjećam dovoljno snažno i sposobno za samostalan život. Ova odluka me slomila, ali i natjerala da preispitam naš odnos, svoje godine i što zapravo znači biti roditelj u starosti. Kroz bolne razgovore, sjećanja i svakodnevne borbe, pokušavam pronaći snagu da se izborim za svoje dostojanstvo i pravo na život kakav želim.
