Zovem se Ljiljana, imam 67 godina, i prije dvije godine prodala sam našu veliku kuću u Sarajevu kako bih pomogla svojoj djeci da riješe stambeno pitanje. Danas, dok sjedim sama u malom stanu na Grbavici, osjećam se kao da sam izgubila i dom i mjesto u njihovim životima. Ovo je priča o žrtvi, razočaranju i čežnji za obitelji koja se polako udaljava.
Moje ime je Ljiljana i cijeli život sam sanjala da svojoj djeci ostavim nešto vrijedno. Kad sam Emi dopustila da živi u stanu u Zagrebu, nisam ni slutila koliko će ta odluka uzdrmati našu obitelj. Ovo je priča o povjerenju, razočaranju i pitanjima što zapravo znači biti roditelj.
Moja svekrva, nekad topla i prisutna, već mjesecima izbjegava naš dom i unuke. Svakodnevno gledam kako moja djeca pate zbog njezine odsutnosti, dok se ja borim s vlastitom tugom i osjećajem krivnje. Pokušavam pronaći odgovore i zaštititi svoju obitelj od boli, ali tišina svekrve postaje sve teža.
U trenutku kad sam čula plač naše novorođene kćeri, osjetila sam paniku umjesto sreće. Moj suprug Ivan i ja već smo imali dvoje djece i jedva smo spajali kraj s krajem. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i kako preživjeti kad ljubav nije dovoljna.
Godinama sam šutjela o muževim prevarama, glumeći sretnu ženu zbog djece i mira u kući. Sve se promijenilo kad sam doživjela nesreću i završila u bolnici, gdje sam prvi put jasno vidjela tko mi je zaista podrška. Ta bolna spoznaja natjerala me da preispitam cijeli svoj život i donesem odluku koju sam godinama odgađala.
Moja majka je uvijek birala moju sestru, ali kad je zbog nje uzela poklone koje sam kupila svojoj djeci i dala ih sestrinoj djeci, osjetila sam da je pređena granica. Suočavanje s njom otvorilo je stare rane i razotkrilo bolne istine o našoj obitelji. Sada se pitam ima li nade za nas ili su neki odnosi jednostavno osuđeni na ponavljanje istih grešaka.
U ovoj priči opisujem kako se moj sin Ivan, zajedno sa suprugom i dvoje djece, odlučio vratiti živjeti kod nas. Naša mala kuća postaje poprište sukoba, nesigurnosti i starih rana, dok pokušavam pronaći snagu da zaštitim svoj mir i istovremeno ne povrijedim sina. Kroz svakodnevne napetosti i obiteljske razgovore, suočavam se s pitanjem: gdje prestaje roditeljska dužnost, a počinje pravo na vlastiti život?
Jedne sparne ljetne večeri, moja sestra Ivana je vikala na nas da se maknemo iz njenog života i da joj ne govorimo koliko djece smije imati. Od tog trenutka, naša obitelj se raspala, a ja svaki dan razmišljam gdje smo pogriješili i postoji li još šansa za pomirenje.
Moje ime je Ana i nikada nisam mislila da ću ostati sama s dvoje djece, napuštena na staroj seoskoj kući, daleko od svega poznatog. Ova priča je o mojoj borbi da preživim, pronađem smisao i sačuvam dostojanstvo nakon što me suprug Samir ostavio bez riječi i objašnjenja. Iako sam se nadala novom početku, život mi je pokazao koliko su snovi krhki kada se suoče s realnošću.
Ušla sam bez najave u stan svog sina Ivana i njegove supruge Lejle. Zatekla sam unuke kako se sami igraju, Lejlu kako spava, a u zraku je visjela napetost koju nisam mogla ignorirati. Taj dan me natjerao da preispitam sve što sam mislila da znam o njihovom životu i našim obiteljskim odnosima.
Ovo je priča o meni, Ljiljani, umirovljenici iz Sarajeva, koja svakodnevno sjedi uz prozor i broji korake svoje djece. Iako me redovno zovu i pitaju kako sam, osjećam prazninu u tim razgovorima, kao da iza svega stoji samo interes za ono što će ostati iza mene. Kroz sjećanja na teške dane kad sam sama odgajala troje djece, pitam se: je li ljubav nestala ili je samo promijenila oblik?
Moj sin Amar je u školi rekao nešto ružno o svom prijatelju. Umjesto kazne, odlučila sam ga naučiti što riječi znače i koliko mogu povrijediti. Kroz razgovore, suze i iskreno izvinjenje, zajedno smo otkrili snagu oprosta i razumijevanja.
