Zovem se Elizabeta i u trideset četvrtoj godini odlučila sam da ne želim imati djecu. Ova odluka izazvala je buru u mojoj porodici i natjerala me da preispitam odnose s najbližima, ali i samu sebe. Ovo je priča o mojoj borbi za pravo na vlastiti izbor i traženju prihvaćanja u društvu koje često ne razumije drugačije odluke.
Jedne večeri moj muž Ivan mi je rekao da njegova teško bolesna majka, gospođa Mara, mora preseliti kod nas. Moj otpor izazvao je lavinu optužbi i sumnji, a na kraju sam ostala sama s djecom i pitanjem jesam li bila sebična. Ovo je priča o borbi između vlastite savjesti, obiteljskih očekivanja i granica koje svaka žena mora postaviti.
Moje ime je Ivana i već godinama osjećam kako luksuz i siromaštvo razdiru moju obitelj. Moj sin Luka dobiva skupe poklone od svekrve i svekra, ali ih nikada ne smije ponijeti kući, dok mi jedva spajamo kraj s krajem. Ova nepravda stvara napetost među nama, a ja se pitam što je zapravo važno u obitelji.
Moje ime je Mirela i živim u Sarajevu. Moja kćerka Hana doživjela je poniženje u školi kada joj je učiteljica, bez mog znanja, odrezala kosu jer je smatrala da je ‘neuredna’. Ova priča govori o boli, borbi za dostojanstvo i pitanjima identiteta u našem društvu.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući dan kad ću svojoj djeci omogućiti bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam se vratio, osjećam se kao stranac u njihovim životima. Pokušavam pronaći smisao i odgovor na pitanje gdje sam pogriješio.
Ostavila sam sina kod svoje majke na tjedan dana, vjerujući da činim najbolje za njega. Povratak me suočio s istinama koje su me slomile i natjerale da preispitam sve što sam znala o obitelji i povjerenju. Ovo je moja priča o boli, oprostu i borbi za budućnost vlastitog djeteta.
Moj svijet se srušio jednim pozivom nepoznate žene koja mi je rekla da ima dijete s mojim mužem. U toj oluji boli, sumnje i izdaje, morala sam pronaći snagu da zaštitim sebe, svoju djecu i odlučim što dalje. Ovo je priča o tome kako sam preživjela najteži period svog života i pronašla novu sebe.
Zovem se Ljiljana, imam 67 godina, i prije dvije godine prodala sam našu veliku kuću u Sarajevu kako bih pomogla svojoj djeci da riješe stambeno pitanje. Danas, dok sjedim sama u malom stanu na Grbavici, osjećam se kao da sam izgubila i dom i mjesto u njihovim životima. Ovo je priča o žrtvi, razočaranju i čežnji za obitelji koja se polako udaljava.
Moje ime je Ljiljana i cijeli život sam sanjala da svojoj djeci ostavim nešto vrijedno. Kad sam Emi dopustila da živi u stanu u Zagrebu, nisam ni slutila koliko će ta odluka uzdrmati našu obitelj. Ovo je priča o povjerenju, razočaranju i pitanjima što zapravo znači biti roditelj.
Moja svekrva, nekad topla i prisutna, već mjesecima izbjegava naš dom i unuke. Svakodnevno gledam kako moja djeca pate zbog njezine odsutnosti, dok se ja borim s vlastitom tugom i osjećajem krivnje. Pokušavam pronaći odgovore i zaštititi svoju obitelj od boli, ali tišina svekrve postaje sve teža.
U trenutku kad sam čula plač naše novorođene kćeri, osjetila sam paniku umjesto sreće. Moj suprug Ivan i ja već smo imali dvoje djece i jedva smo spajali kraj s krajem. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i kako preživjeti kad ljubav nije dovoljna.
Godinama sam šutjela o muževim prevarama, glumeći sretnu ženu zbog djece i mira u kući. Sve se promijenilo kad sam doživjela nesreću i završila u bolnici, gdje sam prvi put jasno vidjela tko mi je zaista podrška. Ta bolna spoznaja natjerala me da preispitam cijeli svoj život i donesem odluku koju sam godinama odgađala.
