Moje ime je Lejla i odrasla sam u sjeni očeve čaše i majčine tišine, u stanu na četvrtom spratu sivog bloka u Tuzli. Ova priča je moj pokušaj da shvatim kako sam preživjela godine boli, srama i borbe za ljubav koju sam uvijek tražila, ali rijetko nalazila. Pišem ovo da bih možda pronašla odgovore, ili barem olakšala teret koji nosim.
Moje djetinjstvo obilježila je nasilna tišina, lom stakla i vrisak koji para noć. Odrasla sam u sjeni očeve ruke i majčine šutnje, boreći se da pronađem snagu za oprost. Danas, nakon svega, pitam se – može li se ikada zaboraviti ono što nas je slomilo?
Moje ime je Snježana, imam 59 godina i živim u Zagrebu. Prije dvadeset godina napustila sam svoju dvanaestogodišnju kćerku Anu i otišla raditi u Njemačku, vjerujući da je to jedini način da preživimo. Danas me Ana ne može ni pogledati, a ja se pitam jesam li zaista imala izbora.
Moje ime je Lana i ovo je priča o tome kako sam, pišući pismo za školu, otvorila srce i cijelu obitelj izložila istini o tatinoj ovisnosti. Moje riječi su dotakle tisuće ljudi, ali najvažnije – pokrenule su promjenu kod nas doma. Ovo je priča o boli, sramu, nadi i ljubavi u jednoj zagrebačkoj obitelji.
Moje ime je Lana i imam 21 godinu. Odrasla sam u Sarajevu, u porodici koja je naizgled bila obična, ali iza zatvorenih vrata krila je bol, tišinu i zanemarivanje. Ova priča je moj pokušaj da shvatim zašto su oni koji su me trebali najviše voljeti, bili izvor moje najveće tuge.
