Moje djetinjstvo obilježila je nasilna tišina, lom stakla i vrisak koji para noć. Odrasla sam u sjeni očeve ruke i majčine šutnje, boreći se da pronađem snagu za oprost. Danas, nakon svega, pitam se – može li se ikada zaboraviti ono što nas je slomilo?
Moje ime je Snježana, imam 59 godina i živim u Zagrebu. Prije dvadeset godina napustila sam svoju dvanaestogodišnju kćerku Anu i otišla raditi u Njemačku, vjerujući da je to jedini način da preživimo. Danas me Ana ne može ni pogledati, a ja se pitam jesam li zaista imala izbora.
Moje ime je Lana i ovo je priča o tome kako sam, pišući pismo za školu, otvorila srce i cijelu obitelj izložila istini o tatinoj ovisnosti. Moje riječi su dotakle tisuće ljudi, ali najvažnije – pokrenule su promjenu kod nas doma. Ovo je priča o boli, sramu, nadi i ljubavi u jednoj zagrebačkoj obitelji.
Moje ime je Lana i imam 21 godinu. Odrasla sam u Sarajevu, u porodici koja je naizgled bila obična, ali iza zatvorenih vrata krila je bol, tišinu i zanemarivanje. Ova priča je moj pokušaj da shvatim zašto su oni koji su me trebali najviše voljeti, bili izvor moje najveće tuge.
