Otac me se odrekao kad je saznao s kim živim, a sad me majčina bolest vratila pod isti krov

Kad me otac nazvao poslije toliko godina, prvo sam pomislila da je neko umro. Kod nas se ljudi ne javljaju tek tako nakon šutnje od skoro osam godina. Samo je rekao: “Mama ti je loše. Ako misliš doći, dođi sad.” Nije pitao kako sam, nije rekao da mu je drago što me čuje. Samo to. I ja sam svejedno sjela na autobus za Sarajevo isti dan.

Da budem poštena, ni ja nisam bila bez greške. Kad je prije godina saznao da živim sa ženom, nisam mu ni pokušala objasniti. Samo sam pokupila stvari i otišla. Bila sam povrijeđena, tvrdoglava i puna inata. On je vikao: “Za mene si umrla”, a ja sam njemu rekla: “Onda se ponašaj kao da jesam.” I stvarno jesmo. Nije me zvao, ja nisam zvala. Mama je krišom održavala kontakt sa mnom, nekad porukom, nekad preko sestre, nekad bi me nazvala kad on nije kući. To me boljelo više nego da me i ona odsjekla, jer sam znala da živi između dvije vatre.

Kad sam ušla u stan, sve je bilo isto i ništa nije bilo isto. Isti tepih, isti ormari, ista zdjela s voćem na stolu, a mama u krevetu, sitna, žuta, jedva diše. Kad me vidjela, samo je zaplakala. Ja sam klekla kraj kreveta i rekla: “Tu sam, mama.” Otac je stajao na vratima i gledao negdje preko mene, kao da sam komšinica koja je svratila.

Prvih par dana pričali smo samo ono što se mora. “Jesi li odnijela nalaze?” “Jesam.” “Treba podići terapiju.” “Dobro.” “Sestra dolazi popodne.” “U redu.” Najgore je bilo to što smo funkcionisali kao neka čudna služba, a ne porodica. Ja sam preuzela noćna dežurstva uz mamu, vodila je na kontrole, čekala po hodnicima doma zdravlja i bolnice, preslagala lijekove, kuhala supe koje nije mogla jesti. On je šutio i radio po kući, išao u apoteku, kuhao kafu gostima, sjedio uz televizor bez gledanja.

Treći ili četvrti dan pitao me: “A ona?”

Pravila sam se da ne razumijem. “Ko?”

“Znaš ti ko. Ta s kojom si otišla.”

Rekla sam: “Nismo više zajedno.”

Samo je klimnuo glavom i rekao: “Aha.” To “aha” me zaboljelo više nego da je opet počeo vikati. Kao da je u sebi rekao: eto, prošlo te. A nije bilo tako. Nije me ništa “prošlo”. Samo se život raspao na drugom mjestu. Bile smo skupa godinama, pa više nismo mogle. Krediti, podstanarski život, njena majka, moj posao, moja nervoza, njena šutnja… nije sve uvijek samo ljubav protiv svijeta.

Tu noć sam prvi put pukla pred mamom. Rekla sam joj: “Ja ne mogu ovdje glumiti da sam neko drugi.” Mama je jedva pričala, ali me uhvatila za ruku i rekla: “Nemoj više ni glumiti, dosta je bilo.” Sutradan sam to i uradila.

Otac je sjedio u kuhinji i gulio jabuku. Ja sam rekla: “Da ti odmah kažem, nisam se vratila da ispravljam tvoju sliku o meni. Došla sam zbog mame. I nisam drugačija nego što sam bila onda, samo sam starija i umornija.”

On je spustio nož i rekao: “A šta hoćeš da ja kažem?”

“Ništa pametno ne moraš. Samo nemoj da me tretiraš kao sramotu u vlastitoj kući.”

Dugo je šutio. Onda je rekao nešto što nisam očekivala: “Nije meni bilo samo to. Ti si otišla i više se nisi okrenula.”

Ja sam se nasmijala od muke. “Molim? Ti si me izbacio.”

“Jesam. I mislio sam da ćeš se javiti.”

“Na šta da se javim? Na to da sam ti umrla?”

Tu je prvi put pogledao pravo u mene. Bio je stariji nego što sam sebi priznavala. Nekako manji. Rekao je: “Tvrdoglav si čovjek dok ti ne dođe tvoje na naplatu. Ja sam čekao da se vratiš sama. Ti si čekala da ja tebe zovem. I eto.”

Nisam mu odmah oprostila ništa. Iskreno, ni danas ne znam jesam li. Ali tad sam prvi put vidjela da nije sve bilo samo njegovo odbacivanje. Bilo je i mog inata. Mog ponosa. Toga da sam sebi ponavljala da mi ne trebaju, a svake godine za rođendan plakala jer mama zove krišom iz kupatila.

Poslije toga nije postalo toplo i normalno, da se ne lažemo. Nismo se zagrlili i rasplakali kao na filmu. Ali je počeo da me pita jesam li jela. Jednom mi je ostavio kafu na stolu kad sam ustala iz mamine sobe. Kad je došla tetka i pred njim rekla: “Eto, dobro je da je ipak došla”, on je rekao: “Nego šta će, dijete je kuće.” Meni je ta njegova rečenica odzvanjala cijeli dan.

Mama je znala u kakvom smo stanju i kao da je gurala stvari dok još može. Jedno veče je rekla: “Nemojte meni glumiti mir dok ja ležim. Ako imate šta, recite.” On je spustio glavu, a ja sam rekla: “Imamo previše, a premalo vremena.” Mama se tad nasmijala onim svojim umornim osmijehom i rekla: “Onda počnite od malog.”

I stvarno je išlo samo tako, od malog. On me jednom pitao kako sam živjela sve te godine. Ja njemu rekla gdje sam radila sezonski, kako sam mijenjala stanove, kako sam ostala bez posla u jednom periodu i kako nisam htjela nikog zvati za pomoć. On je rekao: “Mogla si makar mami reći da ti pošalje nešto.” Ja sam odgovorila: “Slala je. Samo ti nisi znao.” On je tad zažmirio i rekao: “Znao sam ja više nego što misliš.”

To me opet presjeklo. Tolike godine sam zamišljala da sam mu ravno ništa, a on je očito preko mame i sestre znao gdje sam, s kim sam, jesam li dobro. Samo nije znao kako da pređe preko sebe. A nisam ni ja znala.

Mama nam je sad baš loše. Ja sam još ovdje, spavam na razvlačenje u dnevnoj, otac hrče u svojoj sobi, sestra dolazi kad može, kuća miriše na lijekove i kafu. I dalje imamo rečenice koje stoje među nama neizgovorene. I dalje me boli ono što je rekao prije godina. Vjerujem da i njega boli što me izgubio baš kad je mogao biti uz mene, a nije.

Ne znam hoćemo li ikad biti bliski ljudi. Možda nećemo. Ali prvi put poslije dugo vremena nismo potpuni stranci. Nekad u ovim godinama i ovakvoj muci i to je puno.

Zanima me iskreno, da li biste vi mogli preći preko takvih riječi i svega što se desilo, ili postoje stvari koje u porodici jednostavno ne mogu da se zaborave?