Između Dva Doma: Priča o Odlasku i Povratku

„Hajde, Emir, ne pravi mi to teže nego što jeste“, povikala je mama kroz staklo autobusa, dok sam pokušavao sakriti suze koje su prijetile izdajnički skliznuti niz lice. „Vrati se brzo, čekat ćemo te svaku večer.“ Te večeri bio sam samo još jedan od onih mladića iz malog mjesta kod Zadra koji bježe od praznih džepova i neispunjenih snova. Otac, Mehmed, i ja nismo se uspjeli ni pogledati u oči kad sam odlazio – samo je tiho zurio u strop, cigareta mu je dogorijevala k’o nada da će ikad opet sjediti sa sinom za istim stolom.

Zagreb je bio prva postaja – već mi je falilo more; bolio me taj zrak što ne miriši na sol, nego na maglu i dizel. Svladao me umor, ali nisam mogao spavati te noći na kolodvoru, u čekanju na autobus za München. Prisjećao sam se babinih toplih ruku kad mi je u džep ugurala pet eura i sušeni smokavi kolač, „za sretan put, Emire, nek’ te čuva dragi Allah i majčine suze.“

Njemačka. Novi jezik, nova pravila, hladne stanice, nepoznata lica. Prvih nekoliko tjedana bio sam samo sjena; radio sam na građevini s Josipom iz Imotskog i Sanjom iz Travnika. Jednog kišnog dana na kraći predah, dok smo jeli suhi sendvič iz Plodina, Sanja mi upita: „Emire, misliš li se ikad vratiti? Ili smo osuđeni vječno biti stranci?“

Nije to bio jednostavan odgovor… Svake večeri sanjao sam stari most u našem selu, zvuk ezana s džamije, tatina mrzovoljna upiranja prsta u stare crno-bijele slike: „Vidi, ovaj si ti kad si imao četiri, cijela avlija je pjevala tvoje ime.“ Moja sestra Lejla javljala se svaki vikend na Viber, šaljući slike naše kuće u dvorištu gdje cvate lavanda, a pas Medo čeka svoje šetnje. “Kad ćeš doći, brate? Falimo nam tvoje glupe šale.” Pisao sam joj da mi ide dobro, ali istina je bila druga. Posao je bio težak, gazda hladan, a kolege svi svoji – ali nikad prijatelji.

U zimu je stiglo ono pismo: tata je završio u bolnici. Nisam imao novca ni za avionsku kartu, sakupljao sam cent po cent. Noći su prolazile u grču, svaki dan sam se borio – sa snijegom, s jezikom, s tišinom u smještaju, s nedovoljno sna. Sanja je tad donijela topli burek od kuće i sjela uz mene. „Znaš, svi mi ovdje nešto tražimo. Ali poneseš li dom sa sobom – ili ostaviš – to samo ti znaš.“

Godinama je tako prošlo. Na povratku jednom prilikom, ljeto je bilo na vrhuncu, kad je otac došao do mene na autobusnom kolodvoru: „Sinak, kuća je prazna bez tebe. Tvoja mama propada od čežnje.“ Tad me nešto steglo, jače nego sva strana tuga. Počeo sam gledati u zarađeni novac ne kao u spas, nego kao u most – možda jednom da se vratim, popravim kuću, otvorim mali kafić na rivi. No, svaki povratak bio je ispraćen šutnjom i tužnim pogledima: „Emire, dobro došao – ali, znaš, ovdje se ništa nije promijenilo.“

Jedne večeri za obiteljskom večerom, karte na stol je bacila teta Vesna: „Zar ćeš cijeli život biti tamo neki gastarbajter? Šta ti vrijedi sav europski mir ako ti srce ostaje ovdje?“ Pogledao sam majku, dok je svojim rukama vraćala rub stolnjaka po stolu, kao da smiruje more. U toj tišini čuo sam sve što nikada nisu izgovorili – njihove strahove da nas vrijeme pojede, da ratovi srca u nama ne prestaju ni kad nema znakova alarma.

U Njemačkoj mi je postalo bolje. Promijenio sam posao, učio jezik, našao Mirelu iz Siska, djevojku koja je samnom voljela sjediti na obali Isara i pričati o ružama iz Karlovca. No svaki naš razgovor završavao je pitanjima: „Vidiš li sebe ikad opet doma? Sagraditi ovdje ili podignuti stare daske iz djetinjstva?“ Često nisam znao odgovor, ni kad bih Mirelu grlio, ni kad sam s Lejlom razgovarao o djetinjstvu.

Najveća drama se odvila prošle godine. Otac je umro, a ja sam se osjećao izdan i od Njemačke i od Hrvatske. Nisam stigao na dženazu. Niti sam do kraja oprostio sebi. Kad su mi poslali sliku moje sobe iz djetinjstva, osjećao sam prazninu koju nijedan euro ne može popuniti. Kupila sam kartu bez povratka, ali kad sam stigao, sve je bilo tuđe. Ljudi su pričali kako sam se „promijenio, postao Nijemac“. U stvarnosti, bio sam samo Emir između dva doma, dva života, dvije tuge. Jedni su mi zamjerali odlazak; drugi povratak.

Sanja je jednom poslala poruku: „Možda je dom tamo gdje smo najviše povrijeđeni.“ Sjeo sam na zidić i gledao naše more kako lupa kamen. Poželio sam pitati sve koji su otišli ili ostali – je li bolje biti tuđin u tuđini, ili stranac u vlastitom selu?

Noćima razmišljam – ima li smisla opet otići ili ću jednom pronaći sebe tu, pod suncem koje peče i kad ga nema? Jesmo li mi, djeca Balkana, osuđeni tražiti dom svuda osim doma?

Dragi moji, jeste li i vi ikad morali birati između sigurnosti i duše? Je li vrijedilo otići, kad su najveća pitanja ostala neodgovorena?