Kad ti bivši broji svaku kunu, a dijete nije račun: moja borba za Tamaru

“Mama, hoćemo li ugasit grijanje da dođe manji račun?” Kad mi je Tamara to rekla, majke mi, srce mi je propalo negdje do podruma. Dijete od devet godina meni stoji u čarapama nasred dnevnog, vani puše bura k’o da će odnijet pola zgrade, a ja u ruci držim tri računa i gledam u minus na računu kao da će se sam od sebe pretvorit u plus. Hoće, malo sutra. 😑

I u tom trenutku zvoni mobitel. Martin.
Naravno. Tko bi drugi.

Javim se i odmah čujem njegov glas, onaj njegov smireni, živcira-me-samo-kad-diše ton:
“Ne mogu ovaj mjesec uplatit cijeli iznos. Znaš i sama kakva je situacija.”

Kakva situacija, Martine? Kakva?! Sud je rekao koliko trebaš plaćat. Nije sud bacao grah pa nagađao. Ali ne, gospodin uvijek ima neku priču. Jednom mu kasni plaća. Drugi put mu se pokvario auto. Treći put “pomogao je svojima”. A za svoje dijete? Za Tamaru? E tu odjednom kalkulator radi prekovremeno.

Rekla sam mu: “Znači za kavu, cigare i vikend na Jadranu ima, a za dijete nema?”
On mrtav-hladan: “Nemoj dramatizirat.”

Nemoj dramatizirat?! Ja stojim u kuhinji i jedem paštetu treći dan da Tamari mogu kupit tenisice za tjelesni, a on meni kaže da dramatiziram. Bože sačuvaj i sakloni. 😤

Od kad smo se razveli, sve je palo na mene. Škola, trenerka, marenda, lijekovi kad se razboli, rođendani, izleti, suze, strahovi, noćna buđenja, sve. I ne kažem, nije meni teško bit majka. Tamara je moje zlato, moje sve. Ali teško je kad nosiš cijeli svijet na leđima, a netko tko bi trebao bar malo pridržat, samo doda još jednu ciglu.

Sud je presudio alimentaciju. Lijepo, jasno, crno na bijelo. Mislila sam, evo, bar nešto, sad će bit lakše. Hah. Jesam ja naivna bila, kao da sam jučer pala s kruške. Uplati jedan mjesec, drugi ne uplati, treći pošalje pola, četvrti se ne javlja tri dana. Kad ga pitam zašto nije uplatio, on kaže: “Pa nisam banka.” Ne, nisi banka, Martine, banka je bar dosljedna kad te oderu.

Zbog svega sam uzela dodatni posao. Ujutro svoj redovni, popodne čistim apartmane, navečer još tipkam nešto za jednu ženu što prodaje kozmetiku preko interneta. Nekad legnem u dva ujutro, a u šest opet na nogama. I onda me Tamara zagrli i kaže: “Mama, ti mirišeš na omekšivač i umor.” E tu sam se raspala. Doslovno sam se okrenula da me ne vidi kako plačem.

Najgore mi je bilo kad je došla iz škole i rekla: “Mama, svi idu na ekskurziju… ako je skupo, ja ne moram.” Ma kako ne moraš? Moraš živjet kao i sva druga djeca, moraš se smijat, ić, vidjet, pamtit. Nije ona kriva što joj je otac tvrdoglav, škrt ili što već hoće bit.

Jednom sam Martina čekala ispred kafića jer se nije javljao. Znam, zvuči ludo, ali pukla sam više. Izađe on, uredan, namirisan, sunčane naočale, kao da snima reklamu za bezbrižnost. Kažem mu: “Tamari trebaju knjige i jakna.” A on slegne ramenima i kaže: “Snađi se malo, i ti radiš.”

Snađi se.
E ta dva slova i ta riječ me i danas peku.

Došla sam doma bijesna, umorna, ponižena. Sestra Mirela mi skuha kavu i kaže: “Ajde, nemoj se sama borit, traži pomoć, pričaj s ljudima.” Ja ono, ma kakvi ljudi, svatko ima svojih briga. Ali onda sam preko jedne mame iz škole upala u grupu samohranih roditelja. Iskreno, mislila sam da će to bit ono klasično kukanje, a kad ono – ljudi moji, prvi put me netko stvarno razumio.

Jedna Sanela se bori s ovrhom, Ivana radi dvije smjene, a Almir kuha, vozi dijete na logopeda i još se nateže s bivšom oko svega živog. Sjedili smo, pili kavu iz plastičnih čaša i smijali se svojim jadima kao pravi Balkanci – kad ne znaš bi li plakao ili opsovao, ti se nasmiješ i kažeš: “Ma dobro je, živi smo.” 😂

I stvarno, ti ljudi su me digli. Pomogli su mi oko papirologije, rekli kome da se obratim, kako da prijavim kašnjenja uplata, kako da ne odustanem. Još važnije, podsjetili su me da nisam luda, da nisam “dramatična”, da nisam slaba jer mi je teško. Slaba? Ma ja sam ustvari tenk u tajicama.

Martin je i dalje Martin. I dalje nateže, izmišlja, kasni, pravi se da ne razumije. Ali ja više nisam ona ista žena koja šuti i guta. Sad zapisujem sve, šaljem sve kako treba, borim se kako treba. Ne zbog sebe samo, nego zbog Tamare. Da ona nikad ne pomisli da vrijedi manje zato što se netko ne zna ponašat kao otac.

Sinoć smo ležale skupa, ona meni naslonila glavu na rame i šapne: “Mama, kad narastem, kupit ću ti veliku kuću i nećeš više nikad brojat novce.” Ja sam se nasmijala, a duša mi se slomila i zakrpala u isto vrijeme. Rekla sam joj: “Samo ti budi sretna, to mi je dovoljno.”

Ali evo recite vi meni, dokle čovjek mora molit za ono što djetetu po zakonu i po savjesti pripada?
Jesam li stvarno previše tražila ako sam samo htjela da Tamara ima normalno djetinjstvo?