Kad ljubav nije ista za sve: svekrvina “nema snage” i energija koja se čudesno pojavi

“Evo, daj meni malu, srce bakino…” čujem iz dnevnog, onim nježnim glasom koji kod nas doma nisam čula mjesecima.

Uđem i stanem k’o ukopana. Svekrva Mara sjedi na kauču, smije se, ljulja bebu od svoje kćeri Ivane, a oko nje pelene, bočice, maramice… kao da je otvorila mini vrtić. A prije doslovno tri tjedna, kad sam je zamolila da pričuva našeg Dina na sat vremena da odem doktoru, rekla je:

“Ajme, snajo, nemam ti ja više snage… godine su godine. Srce mi lupa, leđa me ubijaju.”

I tada sam progutala knedlu, nasmijala se na silu i rekla: “Ma nema veze, snaći ćemo se.” A iznutra… pukla sam. 😅 (ono kad ti se smije i plače u isto vrijeme, jel.)

Sad gledam tu scenu i samo mi kroz glavu ide: Znači, snage nema za našeg, ali za Ivaninu bebu ima i ruke i glas i živaca i sve…?

Moj muž Ante stoji iza mene. Šuti. Vidim mu vilicu stisnutu. I samo odjednom kaže, mirno ali ono, ledeno:

“Mama… jel’ se ti zezaš?”

Mara se pravi da ne kuži. “Ma šta sad? Pa došli su malo, pa ću pomoći Ivani, jadna, sama je…”

Ja ne znam jel’ mi više smiješno ili me sram što mi se srce trese. Kažem:

“Mara, kad sam ja bila sama i kad sam te molila, rekla si da nemaš snage ni pola sata.”

Ona odma’ digne obrve, onaj klasični balkanski pogled: “Nemoj ti meni sad… Ti si mlada, ti možeš. A Ivana… ona je moja kćer.”

E tu mi je došlo da joj kažem svašta, ali sam se ugrizla za jezik jer je beba u rukama i jer će ispast da sam ja “histerična snaja”. Klasično. 🙃

Ante napravi korak naprijed:

“A Dino? On nije ništa? On je tko, komšijino dijete?”

Mara slegne ramenima, kao da pričamo o vremenu: “Ma nemoj dramatizirat. Muško je, šta mu fali. Vi njega razmazite.”

U tom trenutku mi se želudac okrenuo. Naše dijete ima dvije godine. Dvije. I od rođenja slušam: “Nemoj ga nosat”, “Nemoj mu davat pažnje”, “Nek se čeliči”… A kad Ivana dođe, sve je: “Joj, princeza”, “Joj, dušica”, “Ajde mama će sve.”

Ivana se ubaci, onako napola smiješno: “Ajde, snajo, nemoj se ljutit. Mama je takva, znaš.”

Ja samo gledam. Znaš kad ti dođe da kažeš: Pa vi ste normalni? Ali ne kažeš, jer ćeš opet ti bit problem.

Ante tada… ljudi moji… prvi put u životu sam vidjela da mu oči zasuze. Ne ono malo, nego baš suze. I glas mu pukne:

“Mama, ja sam ti sin. Ja sam ti uvijek bio tu. I sad mi govoriš da za mog sina nemaš snage, a za Ivanino dijete imaš… i još mi kažeš da ne dramatiziram?”

Mara se ukoči. Kao da joj je neugodno, ali samo sekundu. Onda odmah obrana:

“Eto, vidiš, ti mene sad praviš čudovištem. Ja sam se napatila za vas. Nisam ja dužna nikome čuvat djecu!”

Ja tad osjetim kako mi lice gori. Nisam ni tražila da bude dužna. Samo… da bude ista. Ili bar poštena.

Kažem tiho, ali mi glas drhti:

“Nisi dužna. Samo nemoj onda pričat okolo da ti mi ne damo unuka i da ga ne dovodimo.”

I tu nastane muk. Onaj neugodni, kad čuješ samo televizor u pozadini i bebu kako mljacka dudu.

Mara spusti bebu Ivani i kaže: “Dobro, ako vam smetam, idem ja.”

Ante joj samo odgovori: “Ne smetaš. Samo boli.”

Kad su otišli, sjedili smo u kuhinji. Dino se igrao autićima, ništa ne kuži, a meni su oči pune vode. Ante je gledao u stol, šutio, pa rekao:

“Znaš šta je najgore? Što sam se cijeli život pravio da je sve okej. A nije.”

I ja sam ga samo zagrlila. Nismo pričali. Samo… ono. Tišina koja peče.

Sad se ja pitam… jel’ stvarno postoje bake koje vole unuke po “liniji”? Jel’ to stvarno normalno kod nas ili smo samo svi naučili šutit i gutat?

Šta biste vi napravili na mom mjestu… jel’ bi prešli preko toga ili bi konačno rekli sve naglas?