Kako su šumar i vuk promijenili jedan drugoga zauvijek: Priča o tri vuka u borovini

Smrzavao sam se u staroj kričavoj jakni dok sam zatresao hrđavim svjetlom pred vratima. Vanjsku tišinu nagrizala je tiha škripa snijega. “Hajde, idemo, Denisa… hladno je kao Dušanka kad s mene ne progovara danima,” promumljao sam kroz zube, ali zapravo ni ona više nije ovdje — ostala samo tišina. Već mjesecima sam sam u ovoj šumi iznad Foče, a moj sin Marin ne dolazi, srcem udaljen više nego fizički kilometrima do Zagreba. Priljubio sam lice uz staklo i tada sam ga vidio – mršavi vuk, crno-sive dlake, oči blistaju poput krijesa kroz mrak. Udaljen samo dva koraka od mojih vrata. Srce mi lupa, sav razum viče: Ne otvaraj! Sjetio sam se svih priča iz djetinjstva – o vukovima što kradu kokoši, o vukovima što vrebaju usnule ljude na brdima iznad Siska, o vukovima kao simbolima pošasti koja vreba u noći. Ipak, pogledao sam još jednom van, njegov rep spušten, cijelo tijelo usukan od hladnoće i gladi. Po prvi put nisam vidio zvijer, nego izgubljeno, životno biće.

Ni sam ne znam kako sam se usudio. Otvorio sam vrata, najprije do pola. “Ajde, hajvanče. Neću ti ništa, ali ni ti meni nemoj.”

Stajao sam tako, pola čovjek, pola kukavica, dok se vuk sporo, nesigurno primicao. Nisam znao da li drži grč zbog ozljede ili straha. Stavio sam mu komadić starog hljeba pokraj praga. Digao je glavu, gledao me kao da zna što se događa u meni, u mojoj duši. Pogled mu me podsjetio na Marinu noć kad je odlazio – ista tupa tuga, ista šutnja.