Gorka večera: Borba Almine za dostojanstvo

“Mogu li još jedanput pitati, mama, ima li išta za večeru?” zacvili Adis, njegov tihi glas razbija mir u stanu na Grbavici. Pogledam u frižider – dva jajeta, stara tegla ajvara, kruh tvrd kao kamen. Taj zvuk praznine u frižideru glasniji je od bilo koje oluje. Sjedam za stol kraj njega, stisnem mu ruku, pokušavajući mu uliti privid sigurnosti koji više ni sama ne osjećam.

Prije pet mjeseci ostali smo sami – Adis i ja protiv svijeta. Rasplet sa Senadom, mojim bivšim suprugom, bio je brutalan. Vika, razbijeni tanjiri, suze Adisa koje ga i sad, noćima kad sanja vriske, bude. Senad mi je tada, onako bijesan, pljunuo u lice kad sam ga zamolila da više doprinosi djetetu. Zaprijetio da neće ostaviti ni marke, ne dok ga “lažeš sudovima i socijalnim radnicama”. Oni koji nisu prošli brakorazvodne bitke u Bosni nikad neće shvatiti koliko bole te riječi. Srce mi je, kako kažu, puklo kao da ga netko podriva lopatom.

“Mama, ja mogu bez večere, ali ne mogu bez tebe,” mrmlja Adis kad primjeti kako brišem suzu. Ruke su mi grube od sezonskog čišćenja stubišta i pomaganja po tuđim stanovima. Nikad nisam mislila da će mi život biti takav – iz perspektive djevojke iz Trebinja koja je sanjala studijske stipendije u Zagrebu, sada čistim stanove i brojim mrvice.

U sedam navečer, kad Adis pokuša zaspati na praznom želucu, nešto u meni pukne. Oblačim jaknu, uzimam telefon i poruku pišem bratu: “Selmire, mogu li da sutra Adis navrati kod vas, nešto nije dobro?” Odgovor dolazi odmah: “Nemamo baš, znaš… E haj, vidi ti.”

Zadnji atom ponosa žvačem dok biram Senadov broj. Znam, okrutno je i znam da će me prezirati, ali više ne mogu birati. Trese mi se glas: “Senade, Adis nije jeo danas. Molim te, možeš li mu dati nešto za sutra?”

“A sad ti ja trebam sve davat’? Jel’ ti onako kako si me sjebala s alimentacijom?” njegov pijani smijeh prostruji mi niz kralježnicu. “Dobro, nek dođe sutra, dobiće nešto. Ali nemoj ti dolazit’, znaš već ko smeta mojoj Saneli.”

U sekundi se osjećam kao zadnja ulica Sarajeva. Poniznost boli gore od batina. Drhtim dok mu zahvaljujem, svjesna pogleda Adisa koji sve razumije, iako glumi malog junaka. Obećavam Adisu da ćemo nekako svi zajedno proći ovu noć, da nisam slomljena, iako osjetim svaki komadić srca kako krvari.

Ta noć je beskrajna. Tijelo mi se trese od mješavine srama i bijesa. Sjećam se dana kad je tata, dok još nije ostao bez firme, govorio: “Nikad nemoj nikog molit’ za komad kruha, ćeri, to nije Šerbečićima u krvi.” Sad bih radije klečala na zrnima kukuruza pred cijelim gradom samo da moj sin ne gleda s očima punim gladi.

Ujutro Adis i ja u tišini sjedimo za stolom, svaki sa svojim mislima. On pita može li ponijeti knjige kod tate. Spremam mu ranac, provlačim ruku kroz njegovo kosu i šapćem da ga volim najviše na svijetu. Na vratima stoji Sanelin sin iz prvog braka, Adis gleda dolje, kako da ga je stid što ima majku na rubu. “Hajde, Adise, požuri!” on zareži, a ja progutam uvredu. S vrata čujem kako Adis pita: “Hoćeš li ga stvarno moliti opet, mama?”

Nakon što izađu, sjedam i pišem oglas na Facebook: “Trazim dodatni posao, cistim stanove, peglam, pravim pite. Javite se porukom.” Dolaze komentari: neki me tješe, drugi nude kištru savjeta, ali nema ni jedne konkretne ponude. Popodne posuđujem od susjede Enise šalicu šećera, kunem se da ću joj vratiti kad dobijem prvu zaradu. Enisa klimne glavom i nada se da joj sin ne ostane bez šećera prije penzije…

Navečer, dok čekam Adisa, zvoni mi telefon. Senad: “Doveo sam ga kući, nema šta da brineš. Dao sam mu da jede, ali on neće ostat’ – kaže, s tobom je najbolje, kaže da nije gladan kad si tu.” Plakala bih, ali suze su presahle. Adis ulazi, s očima u kojima nema ni sjaja ni djetinje radosti. Zagrli me čvrsto, kao da se bojim da ga više ikad neće biti.

“Mama, ne brini, ja ću jednog dana biti doktor, pa ti više nećeš nikog moliti za ništa. Obećavam.”

Ponekad si mislim – koliko još ponosa čovjek može izgubiti prije nego što shvati da je upravo ljubav to što ga spašava? Da li je sramota moliti kad moliš za svoje dijete, kad moliš za život?