Susjedska tišina i granice: Vrijeme je da kažem “dosta”

“Anita, hoćeš li mi i danas pripaziti malog? Imam hitan sastanak na poslu, neću dugo!” njezin glas, kao uvijek, dolazi prije nego što sam otvorila vrata. U očima joj bljesne onaj isti pogled zahvale, ali i navike, kao da je to samo po sebi razumljivo. Taj pogled vidim već mjesecima. Tuđa očekivanja sada su mi postala težina. Pogledam na svoj kuhinjski sat – 8:15. Vrata od stana nosi miris kave koju sam napokon skuhala za sebe, u miru, dan nakon što su mi iz Zagreba nazvali da moja mama opet ima problema sa srcem. Želio sam pola sata mira prije nego što ponovno postanem nečija podrška. No, vrata otvaram i vidim malog Leona, spuštenih ramena, s omiljenim plišancem. Dijete koje obožavam, ali ne želim više biti netko tko uvijek pada pod tuđu odgovornost.