Nisam stigla spasiti sina – ispovijest majke koja je izgubila sve u jednom trenutku

“Damire, gdje si?!” – moj glas parao je tišinu dvorišta i odjeknuo stubištem zgrade u Sarajevu gdje smo iznajmljivali mali stan. Ruke su mi drhtale, a u stomaku je buktao plamen panike. Skočila sam iz sobe i izletjela iz stana, vrata su se zalupila za mnom. Bilo je podne, lipanjsko sunce peklo je nad zamrlim ulicama. Zadnjih deset minuta zamijenila sam mu pelenu, a on je veselo šetkao oko mene, uvjeravao me da će ostati unutra jer je “sunce prevruće za igru”. Povjerovala sam svom trogodišnjaku. Samo sam na sekundu pogledala kroz prozor na staru susjedu Mariju kako vješa rublje, i pomislila, “Neka se Damir igra na podu, sve je pod nadzorom.”

Taj trenutak, tih par sekundi, sada urezani su u moju dušu kao najdublja rana. Damira više nije bilo. Sva vrata naselja bila su otvorena, promet je bio spor, ali dovoljno gust da jedan crveni Opel, novijeg modela, promakne kroz ulicu gotovo nečujno. Trčala sam prema cesti, a susjedin vrisak – o Bože, taj vrisak – već je govorio sve. “Neko je na cesti! Dijete! Dijete!”

Nisam imala ni vremena ni snage razmišljati. Pogledala sam prema mjestu gdje su se okupljali ljudi. Damir je ležao na rubu asfalta, licem prema gore, staklene plave oči poluotvorene. Osjećala sam, iako su mi ručne vibrirale, da ovog puta neću uspjeti spasiti ga kao kad bi pao sa stolice ili udario glavom o ormar. Nije bilo krvi na licu, ali bilo je krvi na cesti, i to me uništilo.

Sletjela sam na koljena, kukovi su mi od bola otkazivali, privukla sam ga na prsa. Moja beba, moje sunce. Damirova glava imajući težinu najtežeg kamena. “Mama je tu! Damire, otvori oči!” Smrt se raširila po njegovom mirnom licu, dok su ljudi gledali sa strane, nijemi, bespomoćni – a ja sam vrištala, vrtjela ga, molila ga da se vrati.

Netko je pozvao hitnu pomoć, čula sam sirene, ali sve mi je bilo tiho. Neko je govorio: “Skini dijete s ceste, molim te, idi, pusti doktore!” Netko drugi dozivao je vozača: “Stani! Stani! Kamo ideš?!” Čovjek, mladić, kasnije sam čula da se zove Davor iz Viteza, istrčao je iz auta, držeći se glave, cijeli bijel, drhtav kao ja. “Nisam ga vidio, kunem se… nisam mogao stati na vrijeme!” vikao je.

Svijet je stao. Damir više nije plakao, nije napravio nikakav pokret. Sjećam se da su kroz maglu stigli ljekari, stavljali mu masku, pokušavali masažu srca. Ljudi su sklanjali djecu svojim domovima, netko me pokušao odmaknuti, ali nisam puštala; nisam mogla dopustiti da me odvoje od sina, makar bilo zadnji put.

Kada su ga službeno proglasili mrtvim u hitnoj sobi, osjetila sam kao da sam nestala zajedno s njim. Damirov otac, Emir, došao je istog dana iz škole – profesor je biologije u osnovnoj – i s vrata je znao. Taj njegov pogrbljeni hod, taj glas kada sam izgovorila samo “Damir više nije s nama”, prelomio je svaku kost u meni. Onda su došli dani bez sna, bez smisla, bez želje za životom. Komšije ružno šapuću iza leđa: “Ko zna gdje je bila majka?”, “Zašto nije pazila više?” I ja bih isto to sebi pitala svaku večer, svako jutro kad bih otvorila oči i vidjela Damirov autić napušten u kutu sobe.

Na pogrebu, dan kasnije, bila kiša, i nebo je plakalo s nama. Gledala sam ljude kako dolaze, ostavljaju cvijeće, skrivaju suze. Jedna od mojih prijateljica, Jasmina, šapnula mi je: “Svi ćemo uvijek biti uz tebe…” ali znala sam, svi će oni otići kući svojim zdravim sinovima i kćerima, smireni da se to nije njihovoj djeci desilo.

U danima nakon tragedije, Emir i ja smo postali stranci. On je išao na groblje svaki dan, a ja sam ostajala u stanu, gledala Damirove slike i preslagivala igračke, često satima sjedila na podu jer nisam imala snage ni ustati. Majka mi je dolazila iz Livna nositi skuhanu juhu, ali hrane mi se gadila. Noću sam čula Damirov smijeh u hodniku, kako izgovara: “Mama!” – probudila bih se u suzama, tiho da ne smetam Emiru, koji je, vjerujem, plakao na drugoj strani kreveta.

Jednog dana, tjedan kasnije, Emira sam zatekla kako sjedi u hodniku, lomi ruke i šapatom govori: “Sanjao sam ga… Bio je u parku, mahao mi iz daljine… Jesam li mogao spasiti ga, da sam ga pokupio iz vrtića kasnije?” Boli kad shvatiš da svi u porodici, svatko na svoj način, nosi dio ove tragedije. Nitko ne može vratiti vrijeme, ali krivnja nas izjeda, ruši nas dok ne ostanemo prazni, hladni.

Najgore je s ljudima – rodbina me zove, nude pomoć, neki ne znaju što bi rekli. “Jesmo li mogli spriječiti?” pita me šogorica Azra. Roditelji iz vrtića izbjegavaju moj pogled; njihova djeca živa, moj Damir pod zemljom. Susjed je rekao: “Morat ćeš naučiti živjeti s tim jadom, sad je kasno za suze.” Riječ po riječ, rana se dublje otvara.

Noću sjedim na prozoru, gledam prazan park ispod zgrade, gdje je Damir vozio biciklo. Razmišljam o svemu što sam rekla i nisam rekla, o svakom zagrljaju koji sam odložila zbog posla, o svakom strogom pogledu koji mi je sada u duši kao kamen.

Ne znam kako dalje. Emir je predložio da se preselimo, da počnemo iznova, ali kako pobjeći od sebe? Kako pobjeći od uspomena? Pišem ovo u nadi da će netko ponovo zagrliti svoje dijete jer je mogao pročitati moju priču, da ni sekundu ne pusti dijete iz vida; jer jedan trenutak mijenja sve. Jer, život je krhkiji nego što itko od nas misli.

Pitam se svake noći: jesam li mogla nešto promijeniti da ga još uvijek držim u naručju? A vi, što biste napravili na mom mjestu?