Izgubljeni snovi na obali Save

“Na ovom svijetu, Emina, trebaš znati gdje ti je mjesto!” očeve riječi odjekivale su kroz malu kuhinju dok je sat tickao iznad frižidera. Majka je brižljivo brisala suze, ali nije progovarala dok sam ja stajala s koferom na vratima, između dvije nacije i dva života. Osijek mi je bio dom zadnjih šest godina otkako smo izbjegli iz Sarajeva, ali nikada se nisam prestala osjećati gostom, a sada, kad sam odabrala studirati povijest u Zagrebu, umjesto prava, rat u našem domu buknuo je možda i gore nego onaj koji nas je protjerao.

“Tvoja rodica Lejla je završila pravo u Sarajevu, radi u ministarstvu! A ti hoćeš biti siromašna profesorica? Vidi gdje smo završili, upravo zato!” otac grmi, dok majka uzdiše: “Pusti je, Fahrudine, možda zna što hoće… Emina nije Lejla.”

Osjećam kako mi srce lupa, gledam slike iz djetinjstva koje vise iznad stare komode. Posebno onu iz 1999. kad sam prvi put vidjela more; tada sam vjerovala da mogu postati bilo što. Danas mi majka, držeći me za ruku, šaptom govori: “Dijete, nemoj zamjeriti ocu. Svijet nije blag prema mladima. Ona faks, onaj grad… to su naši snovi, ali i naši strahovi.”

Brat Amar sjedi u kutu sobe, po običaju šuti, samo povremeno podiže glavu s mobitela. Pitam ga kasnije, u hodniku prepunom kutija s nepotrebnim stvarima: “Amare, da li bi ti riskirao sve zbog onoga što voliš?” Tišina. On podiže obrve i šapće: “Ne znam, Emina… Možda bih, da nisam svaki dan slušao kako je pogrešno pogriješiti.”

Navečer, majka me pita: “Što te tjera da kreneš protiv svih nas? Znaš li kako je teško bilo tvojim da dođu ovdje, da sve izgube?” Osjetim ljutnju u njenom glasu, a istodobno i strah. Ponekad pomislim da bih i ja željela biti poslušna, krenuti za korakom koji su drugi utabali. Ali ne mogu.

Prvi dan na fakultetu u Zagrebu osjećam jaču nelagodu nego kad sam kao dijete prešla granicu u slavonskim ravnicama. Ovdje nitko ne zna moje priče, ne zna da noćima još sanjam granate i sirene, ne zna koliko me pritiska prošlost. Cimerica Matea pita odakle sam pa kad kažem “rođena u Sarajevu, odrasla u Osijeku”, samo kimne: “Aha, bit će zanimljivo družiti se.”

Ali, zovem kući svake večeri. Otac već ne javlja se od kada sam otišla, brat šalje poruku, majka pita imam li dovoljno novca, jedem li i učim li. Sramim se što lažem. Kažem da imam, a ustvari brojim kovanice za tramvaj i puštam da glad prođe jer trebam kupiti knjigu.

U knjižnici, susrećem Davora. On piše diplomski o zaboravljenim naseljima na Savskoj obali, pita me o Sarajevu. Smijemo se, prvi put mi netko daje priliku da govorim o svom životu bez da moram birati strane: “Znaš, Emina, nisi ti prva koja je došla ovdje tražeći više. Ali nisi ni zadnja koja osjeća kako joj je zrak skučen.”

Nakon mjesec dana, otac piše poruku: “Jesi li zadovoljna sada kad si nas razočarala?” Taj teret nosim kao ruksak prepun kamenja. Majka kaže: “Bog zna šta je ispravno, ali voli te bez obzira na to.” I dalje sam izgubljena između srca i dužnosti.

Na prvu godišnjicu mog odlaska, vraćam se u Osijek. Kuća miriše na sarmu i stari vosak. Sjedamo za stol svi, kao stranici teške knjige. Otac šuti, majka zuri u tanjur, brat se premišlja hoće li nešto reći. Ja prva govorim:

“Tata, ja još uvijek volim našu priču, ali nisam Lejla. Ja želim biti profesorica, ja želim pričati o onome što smo pretrpjeli, da neka druga djeca, pogotovo ona s granice, znaju da nisu sami.”

Suze mu silaze niz lice; prvi put ga vidim slabog, sirovog bez oklopa. “Emina, nisam ti ja neprijatelj. Bojim se za tebe, bojim se da ćeš izgubiti ono što ni mi nismo imali.”

Prihvaćam ga za ruku: “Možda je gubitak ipak manje strašan od života po tuđim pravilima? Ako nikad ne pokušamo, kako ćemo znati da smo mogli nešto više?”

Dok navečer gledam svjetla Osijeka ispod prozora, mislim o svim onim djevojkama i mladićima koji stoje između sanduka prošlosti i kovčega budućnosti. Je li bolje riskirati srce zbog snova, ili ga zakopati za mir u kući? Bi li vi imali hrabrosti ostaviti sve i boriti se za ono što vam gori pod rebrima?