Sjena Prve Ljubavi: Povratak na Maturalnu Večer

„Jelena, jesi li to ti?“ – glas, dubok i pomalo promukao, presjekao je buku dvorane kao nož kroz maslac. Okrenula sam se naglo, srce mi je preskočilo otkucaj. Preda mnom je stajao čovjek kojeg bih prepoznala i u mraku – iako su mu sada kosa i obrve bile potpuno sijede, oči su mu sjale istim onim nemirnim sjajem koji me osvojio prije trideset i pet godina.

„Adnane…“ – izgovorila sam ime gotovo šapatom, kao da bih ga mogla prizvati natrag u one dane kad smo oboje bili mladi, puni snova i inata. U tom trenutku, svi razgovori, smijeh i glazba postali su samo pozadina, a ja sam ponovno imala osamnaest godina, stajala na mostu iznad Miljacke i smijala se njegovim šalama, vjerujući da je cijeli svijet naš.

„Nisam mislio da ćeš doći“, rekao je, a u glasu mu je titrala neka stara tuga. „Nisam ni ja“, odgovorila sam, pokušavajući sakriti drhtanje u rukama. Pogledala sam ga, tražeći tragove onog mladića koji je nekad bio moj cijeli svemir. I pronašla sam ih – u načinu na koji je stajao, u blagom osmijehu koji je uvijek skrivao kad bi bio nervozan.

Sjeli smo za mali stol u kutu, daleko od ostalih. „Sjećaš li se onih noći kad smo bježali s nastave i odlazili na ćevape kod Želje?“, pitao je, a ja sam se nasmijala, iako mi je knedla stajala u grlu. „Sjećam se svega, Adnane. I onih pisama što si mi ostavljao u knjigama iz matematike. I onog dana kad si me prvi put poljubio, na onoj klupi kod Vječne vatre.“

„A sjećaš li se zašto smo prestali pričati?“ – upitao je tiho, a ja sam osjetila kako mi se lice zateže od nelagode. Naravno da sam se sjećala. Svađa naših roditelja, prijetnje, zabrane, rat koji je došao i sve nas razbacao po svijetu. Moj otac, tvrdoglavi Hercegovac, nikad nije mogao prihvatiti da mu kćer voli nekoga iz druge vjere. Njegova majka, ponosna Sarajka, nije mogla zamisliti sina s djevojkom koja nije „njihova“. A mi, mladi i tvrdoglavi, mislili smo da ćemo pobijediti svijet. Nismo uspjeli.

„Nisam ti nikad oprostio što si otišla bez pozdrava“, rekao je, a ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči. „Nisam imala izbora, Adnane. Otac je rekao da moramo otići u Zagreb, odmah. Nije mi dao ni da ti napišem pismo. Sve sam ostavila – tebe, prijatelje, grad…“

Nastala je tišina, teža od svih riječi. Gledala sam u svoje ruke, sada već prošarane borama, i pitala se što bi bilo da sam tada imala više hrabrosti. „Znaš“, rekao je nakon duge pauze, „ja sam ostao. Čekao sam te godinama. Svaki put kad bi netko spomenuo tvoje ime, srce bi mi preskočilo. A onda sam se oženio. Nisam mogao više čekati.“

„I ja sam se udala“, priznala sam, iako je to bilo suvišno. Svi smo mi nastavili živjeti, graditi obitelji, raditi, smijati se i plakati. Ali nešto je uvijek nedostajalo. „Imam dvoje djece“, rekla sam, „i unuka. Ali ponekad, kad navečer ostanem sama, sjetim se tebe. Pitam se što bi bilo da smo ostali zajedno.“

Pogledao me, a u očima mu je bila ona ista tuga koju sam vidjela kad smo se zadnji put rastali. „Možda bismo bili sretni. A možda bismo se i mi posvađali oko gluposti, kao naši roditelji. Nikad nećemo znati.“

U tom trenutku, prišla nam je njegova supruga, Amira, nasmijana i ljubazna. „Adnane, dođi, hoće da nas slikaju svi zajedno!“, rekla je, a ja sam se nasmiješila i ustala. „Drago mi je što sam vas upoznala“, rekla sam, iako sam znala da lažem. Nije mi bilo drago. Bilo mi je teško, kao da sam izgubila nešto što nikad nisam ni imala.

Dok sam se udaljavala prema drugom kraju sale, osjetila sam kako mi srce lupa kao nekad, kad sam imala osamnaest. Srela sam prijateljicu iz razreda, Sanju, koja me zagrlila i šapnula: „Vidjela sam vas. Jel’ ti žao?“

Nisam znala što da odgovorim. Možda mi je žao što nisam imala više hrabrosti, što sam dopustila da nas drugi razdvoje. Možda mi je žao što sam ga opet srela, jer sada znam da ga nikad nisam prestala voljeti. A možda je to samo nostalgija, ona stara sarajevska tuga koja nikad ne prolazi.

Kad sam izašla na hladan zrak, duboko sam udahnula i pogledala prema zvijezdama. „Možemo li ikad zaista zaboraviti prvu ljubav? Ili nas ona prati cijeli život, kao sjena?“

Što vi mislite – je li moguće ostaviti prošlost iza sebe, ili nas ona uvijek sustiže kad se najmanje nadamo?