Između Dva Doma: Priča o Izgubljenoj Bliskosti
“Ne prepoznajem te više, Lejla!” majčin glas para tišinu hodnika, dok stojim s koferom u ruci, znojnih dlanova i suza koje prijete da poteku. Otac sjedi u dnevnoj sobi, pogleda prikovanog za televizor, kao da ga se ništa ne tiče. Zrak miriše na svježe pečene pite, ali u meni nema ni traga gladi. Samo knedla u grlu i osjećaj da sam strankinja u vlastitoj kući.
Prije dvije godine preselila sam u Zagreb zbog posla. Tada sam mislila da je to prilika života, ali nitko me nije pripremio na to koliko će mi nedostajati Sarajevo, obitelj, prijatelji, čak i buka s Baščaršije. U Zagrebu sam upoznala Ivana, čovjeka koji me naučio voljeti na način na koji nisam znala da je moguće. Ali, svaki put kad bih došla kući, osjećala sam se kao da izdajem svoje korijene. Majka je to osjećala, i svaki naš susret završavao je svađom.
“Zar ti Ivan može dati ono što ti mi dajemo? Zar ti je Zagreb važniji od nas?” pitala bi me, a ja bih šutjela, jer nisam znala odgovor. Otac bi samo odmahnuo glavom, izbjegavao razgovor, kao da će problemi nestati ako ih ne izgovori naglas.
Jedne večeri, dok sam sjedila s prijateljicom Aidom u kafiću na Grbavici, povjerila sam joj sve. “Ne znam više gdje pripadam. U Zagrebu sam uvijek Bosanka, u Sarajevu sam postala Zagrepčanka. Kao da sam izgubila oba doma.”
Aida me pogledala s razumijevanjem. “Znaš, Lejla, možda je vrijeme da prestaneš pokušavati biti ono što drugi žele. Možda je vrijeme da budeš samo ti.”
Ali kako biti samo ja, kad su očekivanja toliko velika? Kad me baka Fatima svaki put pita kad ću se udati, kad će unuci, a ja ne znam ni želim li ostati s Ivanom. Kad mi brat Emir zamjera što ga nisam pozvala na promociju u Zagrebu, jer nije imao novca za put, a ja sam se bojala da će se osjećati neugodno među mojim novim prijateljima.
Jedne noći, nakon još jedne svađe s majkom, izašla sam na balkon. Grad je bio tih, samo su se negdje u daljini čuli automobili. Sjetila sam se djetinjstva, dana kad smo svi zajedno sjedili za stolom, smijali se, kad su problemi bili jednostavni. Sad mi se činilo da je svaki moj korak pogrešan.
“Lejla, dođi unutra, hladno je,” čula sam majčin glas iza sebe. Okrenula sam se, a ona je stajala na vratima, umorna, ali s blagim osmijehom. “Znaš, i meni je teško. Bojim se da te gubim.”
Prvi put sam je zagrlila bez riječi. Osjetila sam kako joj tijelo drhti, i shvatila da nije samo meni teško. I ona je rastrgana, između želje da me pusti i straha da me zauvijek izgubi.
Sljedećeg jutra, dok smo pile kavu, majka je tiho rekla: “Možda sam bila prestroga. Samo želim da budeš sretna. Ali bojim se da ćeš zaboraviti tko si.”
“Neću, mama. Samo pokušavam pronaći način da budem svoja, a da vas ne izgubim.”
Vratila sam se u Zagreb s osjećajem olakšanja, ali i tugom. Ivan me dočekao na kolodvoru, zagrlio me i šapnuo: “Nedostajala si mi.” Pogledala sam ga i pitala: “Znaš li ti koliko je teško biti između dva svijeta?”
“Znam da te volim, i da ću čekati dok ne budeš sigurna gdje želiš biti,” odgovorio je, a ja sam prvi put povjerovala da možda mogu imati oba doma, ako prestanem bježati od sebe.
Ali još uvijek, svake noći prije spavanja, pitam se: Hoću li ikada prestati osjećati se kao strankinja, gdje god da krenem? Može li se srce podijeliti na dva dijela, a da ne pukne?