Pomoć! Moj partner nije pripremio ništa za dolazak naše bebe
“Nema šampona, nema pelena, nema ni jedne bočice… Pa kako je to moguće?” glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu naše male dnevne sobe, s Lejlom u naručju, još uvijek umotanu u bolničku dekicu. Miris novorođenčeta miješao se s ustajalim zrakom i neopranošću. Pogledala sam prema kuhinji, gdje je na stolu stajala prazna šalica kave, a pokraj nje razbacane račune i stare novine.
“Adnane, gdje su stvari za bebu? Jesi li išta pripremio?” povikala sam, glasom koji je bio mješavina umora i panike. On je izašao iz spavaće sobe, trljajući oči kao da sam ga probudila iz najdubljeg sna, i slegnuo ramenima. “Ma nisam stigao, znaš kako je na poslu, sve mi je preko glave… Mislio sam da ćemo zajedno…”
Zajedno? U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam sama na svijetu. Provela sam pet dana u bolnici, boreći se s bolovima, strahom i nesigurnošću, a on nije našao vremena ni da opere pod, a kamoli da pripremi krevetić ili kupi pelene. Pogledala sam Lejlu, njene sitne ručice i crvene obraščiće, i suze su mi navrle na oči. “Adnane, ne mogu vjerovati da nisi ništa napravio. Zar ti nije stalo?”
Sjeo je na kauč, izbjegavajući moj pogled. “Nije da mi nije stalo, samo… Nisam znao što treba. Nisam nikad bio tata.”
“Ni ja nisam nikad bila mama, ali sam se potrudila! Čitala sam, pitala, spremala… Ti si mogao barem pročitati popis koji sam ti ostavila na hladnjaku!”
U tom trenutku, osjećala sam kako mi se srce steže. Sjetila sam se svoje mame, kako je uvijek govorila da je brak kompromis, ali i odgovornost. Sjetila sam se i prijateljica iz Sarajeva, koje su mi slale poruke podrške, pitale kako sam, nudile pomoć. A moj partner, otac mog djeteta, nije mogao otići do trgovine.
Telefon mi je zazvonio. Bila je to Ena, moja sestra. “Jesi stigla kući? Kako je mala?”
“Ena, ne znam što da radim. Ništa nije spremno. Ništa. Adnan nije napravio ništa.” Glas mi je bio tih, ali pun očaja.
“Smiri se, doći ću odmah. Imam pelene, vlažne maramice, sve što treba. Samo diši, molim te.”
Spustila sam slušalicu i pogledala Adnana. “Znaš li koliko sam se bojala ovog trenutka? Da ću biti sama, da nećeš biti uz mene. A sad se to događa.”
On je šutio, gledao u pod. “Možda nisam spreman za ovo. Možda sam previše sebičan.”
“Možda jesi. Ali sad nema više možda. Lejla je tu. Treba nas oboje.”
U tom trenutku, osjetila sam kako mi se tijelo trese. Nisam znala je li to od bijesa, tuge ili straha. Možda od svega pomalo. Sjetila sam se kako smo prije godinu dana sjedili na istom tom kauču, smijali se, planirali putovanje u Mostar, sanjali o budućnosti. Sad mi se činilo da je sve to bio samo san.
Ena je stigla za pola sata, s vrećicama punim bebi stvari. “Ajde, mila, idi se istuširati, ja ću s Lejlom. Adnane, hajde ti u trgovinu, evo ti popis.” Ena je bila odlučna, kao uvijek. Pogledala sam je s zahvalnošću i sramom. Nisam željela da itko vidi koliko sam slomljena.
Dok sam stajala pod tušem, suze su mi se miješale s vodom. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više razgovarati s Adnanom? Jesam li trebala biti stroža, jasnija? Ili je on jednostavno takav, nesposoban za odgovornost?
Kad sam se vratila, Ena je ljuljala Lejlu, pjevušila joj uspavanku koju nam je mama pjevala kad smo bile male. Adnan je otišao, napokon, po pelene i bočice. Sjedila sam na rubu kreveta i gledala svoju sestru, osjećajući se kao dijete koje traži zaštitu.
“Znaš, nije lako biti roditelj,” rekla je Ena tiho. “Ali nije ni teško ako imaš nekog tko te voli i podržava. Moraš mu reći što ti treba. I moraš odlučiti možeš li mu oprostiti.”
Nisam znala odgovor. Bila sam ljuta, povrijeđena, ali i svjesna da je ovo tek početak. Lejla će trebati oboje. A ja ću trebati snagu koju nisam znala da imam.
Kad se Adnan vratio, stajao je na vratima s vrećicama, gledao me kao da traži oprost. “Žao mi je. Nisam znao da će biti ovako teško. Ali želim naučiti. Hoćeš li mi pomoći?”
Pogledala sam ga, umorna, ali i s tračkom nade. “Hoću. Ali moraš se potruditi. Ne zbog mene, nego zbog Lejle.”
Te noći, dok sam držala Lejlu u naručju, pitala sam se: Koliko puta ćemo morati iznova učiti biti obitelj? I koliko puta ću morati oprostiti da bismo zajedno rasli?