Kad sam shvatila da me moji ne štite nego guraju pod autobus
“Nemoj sad praviti scenu pred svima”, rekla je tetka Sanela, a meni se ruke tresu toliko da jedva držim čašu vode. Scenu? Znači nije scena kad te neko iskoristi, nego kad ti napokon pukne film? Ma hvala lijepo, baš ste zlatni. 😑
Sve je krenulo prošli vikend kod nane u Visokom, ono klasično porodično okupljanje: sarma, kolači, kafa za kafom, svi nešto pametni, svi sve znaju. Ja došla umorna, ali hajde, red je da se javim, da ne bude poslije “digla nos”. I sve bilo kao okej dok nisam čula Amidžu Mirsada kako mrtav-hladan govori mom bratu Denisu: “Ma dobro je što je ona pristala, nek’ se malo strpi, porodica je porodica.”
Ja se okrenem i kažem: “Pristala na šta?”
Tišina. Ona najgora. Znači ne tišina ono fina, nego tišina od koje ti želudac propadne u pete.
Ispostavi se da je moj rođak Haris, bez da mi išta kaže, dao moje ime, moj broj i praktično me preporučio kao jamca za neki njegov dug. Nije još bio potpis, ali je ljudima predstavljeno kao da sam ja to već aminovala. Kao: “Ma Lejla će to, ona je uvijek razumna.” Razumna?! Brate mili, nisam razumna nego sam budala bila što sam mislila da me moji nikad ne bi uvukli u nešto prljavo.
Ja gledam Harisa i pitam: “Jesi li ti normalan? Kako ti je palo na pamet da mene stavljaš u to bez pitanja?”
A on mrtav ladan, još se smješka, kaže: “Ma nisam mislio ništa loše, samo sam računao na tebe. Pa svoji smo.”
E to “svoji smo” me dotuklo. Kod nas čim neko kaže “svoji smo”, znaj da ćeš ili nositi sto, ili dati pare, ili završiti u nekoj tuđoj gluposti. 😅
Kažem ja: “Svoji smo dok treba mene gurati naprijed? A kad mene neko treba zaštititi, onda svi gledate u pod?”
Moja mama, Azra, odmah: “Smiri ton. Nije Haris kriminalac, samo se malo zaletio.”
Malo zaletio? Mama, ja kad se malo zaletim, kupim dvije iste pavlake u Bingu. Ovo nije pavlaka, ovo je moj život i moj kreditni rejting, halooo.
Najgore od svega nije ni Haris. Najgori su bili svi ostali. Svi koji su znali. A znali su. Denis je znao. Tetka Sanela je znala. Čak je i nana nešto promrmljala tipa: “Mislili smo da nećeš praviti problem.” Znači, ne da nisu stali uz mene, nego su se potajno nadali da ću šutjeti, nasmiješiti se i opet biti dobra stara Lejla koja sve proguta da ne remeti mir u kući.
A meni u glavi haos. S jedne strane, to su moji ljudi. Odrasla sam s njima, dijelili ručkove, svadbe, dženaze, rođendane, sve. Naučen si da trpiš, da prešutiš, da ne iznosiš iz kuće. Da budeš lojalan. Ali s druge strane… ako me baš oni prvi mogu gurnuti gdje njima odgovara, ko mi je onda siguran? Ako ni tu nisam zaštićena, gdje jesam?
Haris je onda pokušao okrenuti priču: “Ti sad ispadaš sebična. Ja sam u problemu, a ti gledaš samo sebe.”
Ja rekoh: “Pa naravno da gledam sebe kad očito niko drugi neće.”
E tad je krenuo cirkus. Tetka Sanela koluta očima, mama plače, Denis izlazi van zapaliti jer gospodin ne podnosi stres koji je sam prešutio, a nana govori: “Raspast ćete mi kuću zbog para.” Ma ne raspada se kuća zbog para, nego zbog obraza i povjerenja. Pare samo pokažu ko je ko. To je ona najgora istina.
I vjerujte, nije mene najbolilo to što je Haris pokušao iskoristiti moje ime. On je takav kakav je, uvijek malo muljator, uvijek nešto “sredit ćemo”. Mene je slomilo to što su oni od kojih očekuješ sigurnost izabrali mir u kući umjesto mene. Izabrali su kolektiv umjesto osobe. Tišinu umjesto istine. Njega da ne osramote, a mene ko šiša.
Tu noć sam došla kući i bukvalno sjedila na podu u hodniku, još u jakni, i plakala kao dijete. Ne zbog duga, ne zbog svađe, nego zbog tog osjećaja da više ne znaš kome smiješ vjerovati. Kad ti se jednom sruši ono osnovno, nije to samo “ma proći će”. Ne prođe baš tako. Uvuče ti se pod kožu.
Sutra sam svima poslala poruku u grupu. Kratko i jasno: “Moje ime, moj broj i bilo kakva odluka vezana za mene više niko neće koristiti bez mog znanja. Ako nekome smeta moja granica, to je njegov problem, ne moj.” Poslije toga muk. Naravno. Jer granice su super dok ih čitaš na Instagramu, ali kad ih neko stvarno postavi u porodici, odjednom si bezobrazan. 😅
Mama mi se kasnije javila i rekla: “Samo si mogla blaže.” Možda jesam. Ali koliko puta žene kod nas trebaju biti blaže dok ih svi razvlače kako kome paše? Koliko puta trebaš čuvati odnose koji tebe ne čuvaju?
Ne znam jesam li pretjerala. Ne znam ni može li se ovo stvarno popraviti kad jednom vidiš da bi te tvoji, radi mira u kući, pustili niz vodu. Volim ih, ali sad ih gledam drugim očima. A to boli više nego što sam mislila.
Je li moguće ostati blizak s nekim nakon ovakve izdaje ili kad jednom pukne povjerenje, gotovo je zauvijek?
Biste li vi oprostili svojim ljudima ovo… ili bi i vama pukao film kao meni?