Imala sam sedam godina kad sam u jednoj noći ostala bez mame, tate i doma — a onda me odbila i jedina rodbina koju sam imala
Imala sam sedam godina kad sam ostala bez svega, i još uvijek mi je nekad teško izgovoriti tu rečenicu bez knedle u grlu.
To jutro pamtim po sireni, po susjedima na hodniku i po tome što me jedna žena iz zgrade držala za ramena i govorila: “Nemoj gledati, dušo, nemoj.” A ja sam se opirala, jer sam tražila mamu. Tata je večer prije rekao da će ujutro napraviti palačinke. Dječji mozak se uhvati za takve gluposti. Za palačinke. Za šalicu s medvjedićem. Za tatine papuče kraj kreveta.
Kasnije sam čula riječi koje dijete ne bi smjelo tako rano naučiti. Ugljični plin. Trovanje. Kupaonica. Neispravan bojler.
Moji roditelji, Sanja i Mladen, umrli su u svom stanu. U stanu u kojem sam spavala u drugoj sobi i probudila se živa samo zato što su susjedi osjetili da nešto nije u redu i razvalili vrata. Godinama sam se budila s istim pitanjem: zašto oni nisu, a ja jesam?
Sprovod mi je mutan. Znam samo da sam imala crne cipelice koje su me žuljale i da sam cijelo vrijeme tražila poznato lice. Moj stric Željko, tatin brat, stajao je sa strane. Uz njega je bila strina Mira, usana stisnutih kao da ju sve to strašno nervira, a ne slama.
Poslije, u Centru za socijalnu skrb, sjedila sam na stolici i njih dvoje su mislili da se ja igram lutkom i da ne slušam.
“Mi stvarno ne možemo”, rekla je Mira.
“Imamo i svoje dvoje djece, mali stan, kredite…” dodao je Željko tiho.
Socijalna radnica je spustila kemijsku. “Govorimo o djetetu vašeg pokojnog brata.”
Mira je samo slegnula ramenima. “Žao nam je, ali ne možemo preuzeti tu odgovornost.”
Tu odgovornost.
Tako je nazvala mene.
Nisam tada sve razumjela, ali dovoljno jesam. Dovoljno da osjetim sram. Kao da sam nešto pokvareno. Kao da me netko vraća na policu.
U dom sam došla s malom vrećicom stvari. Dvije majice, plišani zec bez jednog oka i mamina gumica za kosu koju sam krišom uzela. Prvu noć nisam plakala pred drugima. Okrenula sam se prema zidu i grizla deku da me ne čuju.
U domu brzo naučiš pravila. Ne veži se previše. Ne vjeruj kad netko kaže “doći ću opet”. Ne budi ljubomoran kad drugo dijete ode vikendom nekome, a ti ostaneš gledati kroz prozor.
Bila sam poslušno dijete. Previše poslušno. Nisam radila probleme, učila sam dobro, zahvaljivala na svemu. Djeca poput mene često ispadnu nevidljiva, jer svi misle: ona je dobro. A nisam bila dobro. Samo sam bila tiha.
Jednom godišnje, možda dvaput, stric bi nazvao. Ne meni. Domu.
“Kako je?”
Kako je. Kao da pita za vremensku prognozu.
Za rođendane nije dolazio. Za priredbe nije dolazio. Jednom je poslao vrećicu mandarina i čokoladu pred Novu godinu. Odgajateljica je rekla: “Vidiš, sjetili su te se.” Ja sam kimnula, a navečer povratila od tuge, ne od čokolade.
Kad sam imala jedanaest, došla je u dom Jasmina. S njom i njen muž Emir. Nisu izgledali kao ljudi iz filmova o spasiocima. Bili su obični. Jasmina je imala ispucale ruke i mirisala na omekšivač, Emir je šutio više nego što je pričao i stalno popravljao rukav košulje. To mi je bilo nekako… sigurno.
Jasmina me nije odmah pitala volim li ih. Nije me kupovala igračkama. Pitala me jesam li gladna i smeta li mi kad netko hrče, jer Emir hrče kao traktor.
Prvi put sam se nasmijala pred odraslom osobom bez osjećaja krivnje.
Kod njih sam otišla najprije vikendom. Pa na praznike. Pa zauvijek.
Ali trauma ne ostane u domu kad ti odeš. Poneseš je sa sobom, uredno spakiranu.
U njihovoj kući u okolici Tuzle imala sam svoju sobu, svoj ormar, svoj peškir. I opet sam skrivala kruh u ladicu. Jasmina ga je našla.
“Zašto to radiš, dušo?”
Slegnula sam ramenima. Nisam znala objasniti da se neka glad ne tiče hrane.
U pubertetu sam postala teška. Ili slomljena, kako hoćete. Vikala sam za sitnice, zatvarala se u sobu, mrzila majčin dan u školi, lagala da me nije briga. Jednom sam Jasmini rekla: “Ti mi nisi mama.” Odmah sam vidjela kako ju je zaboljelo. Samo je sjela za stol i šutjela.
Emir je tada prvi put povisio glas na mene.
“Znaš ti dobro da te ova žena voli više nego što neki vole rođenu djecu. Nemoj biti okrutna samo zato što te boli.”
Mrzila sam ga u tom trenutku. A onda sam noću čula Jasminu kako plače u kuhinji i mrzila sam sebe.
S petnaest sam tražila svoj dosje. Htjela sam sve. Zapisnike, datume, izjave. Htjela sam crno na bijelo vidjeti trenutak kad su me se odrekli. I našla sam ga. Rečenice hladne kao pločice u mrtvačnici.
“Porodica nije u mogućnosti preuzeti brigu o maloljetnom djetetu.”
Nisam mogla disati. Otišla sam u WC škole i sjedila na podu dok nije završio veliki odmor.
Godinu kasnije srela sam strica Željka na pijaci. Prepoznala sam ga po hodu. On je mene prepoznao tek kad sam rekla: “Ja sam Ivana.”
Zaledio se.
Pitao je kako sam, tim istim glasom kao nekad preko telefona.
Rekla sam: “Sad vas zanima?”
Počeo je nešto o teškim vremenima, o Miri, o novcu, o tome da nije bilo mjesta. Onda ono najgore: “Bila si mala, nisi razumjela situaciju.”
Tu mi je puklo.
“Ne, striko. Bila sam mala i baš sam zato sve razumjela. Da me niste htjeli. To sam razumjela savršeno.”
Ljudi su prolazili kraj štandova s kupusom i jabukama kao da se ništa ne događa, a meni se treslo cijelo tijelo. On je pružio ruku prema meni, nesigurno, kao prema tuđem djetetu. Odmakla sam se.
Nije me nazvao poslije. Ni ja njega.
Danas imam dvadeset šest. Jasminu zovem kad mi zagori ručak. Emiru nosim lijekove kad ga uhvati križobolja. Volim ih. Stvarno ih volim. Ali i dalje me zna presjeći kad netko usput kaže: “Ma krv je krv.” Nije uvijek. Nekad je krv samo činjenica, a obitelj su ljudi koji ostanu kad je najružnije.
I svejedno, u meni još živi ona curica sa žuljavim cipelama koja gleda hoće li se netko predomisliti i reći: “Dođi, ideš kući s nama.”
Recite mi iskreno, može li se čovjek ikad do kraja oporaviti od toga da ga vlastita obitelj ne izabere?
I biste li vi mogli oprostiti takvo odbacivanje, ili neke stvari jednostavno ostanu u kostima zauvijek?