Kad sam kćeri pokucala na vrata, shvatila sam da joj brak nije pučao od stresa nego od straha
Kad mi je Lejla treći put u dva mjeseca rekla: “Nemoj danas, mama, stan nam je u kaosu”, nešto me presjeklo.
Nije moje dijete bilo od tih isprika. Odrasla je uz mene u Tuzli, poslije smo došle u Slavonski Brod kad sam se udala za njezina očuha Ivicu, i Lejla je uvijek bila od one djece koja bi rekla istinu pa makar je bilo sram. Zato mi je to njezino razvlačenje, to stalno “drugi put”, “Dino radi”, “mali kašlju”, počelo smrdjeti na nešto puno gore od nereda.
Nisam joj najavila da dolazim.
Kupila sam banane, juhu u vrećici koju unuci vole, i one male čokoladice sa životinjama. Cijelim putem u autobusu sam sebi govorila da dramatiziram. Da je mlada žena, dvoje djece, posao u pekari, muž vozač kamiona, umorni su. Svi su danas nervozni. Svašta čovjek umisli.
Kad mi je otvorila vrata, prvo sam vidjela usnicu.
Nije to bila velika rana. Više kao tamna crta uz rub, malo natečeno. Ali oči… oči su joj bile kao da me ne vidi do kraja, kao da prvo mora provjeriti smije li me vidjeti.
“Mama, što radiš ovdje?”
“Došla sam te vidjeti. Zar trebam termin kod vlastitog djeteta?”
Pokušala se nasmijati. Nije uspjelo.
Ušla sam i odmah osjetila onu tešku tišinu. Djeca su sjedila na podu i slagala kocke, a televizor je bio stišan skoro do kraja. To mi je bilo gore od bilo kakve galame. Kod male djece uvijek nešto zvecka, netko viče, netko traži sok. Ovdje kao da su svi naučili da je bolje biti nečujan.
Dino je izašao iz kuhinje u majici bez rukava, sav namrgođen.
“Niste se javili”, rekao je.
Nisam ni sjela, a već sam osjetila kako me mjeri. Onaj hladni pogled muškarca koji misli da je gazda stana, žene, zraka.
“Nisam znala da za posjet kćeri trebam dopuštenje”, rekla sam.
Lejla je odmah uskočila.
“Mama, nemoj odmah… Dino je umoran. Radio je noćnu.”
Umoran. Da. Sve se kod nas pokriva tom riječju. Umoran, nervozan, težak period, pritisak, kredit. Kao da umor čovjeku daje pravo da bude zvijer.
Sjela sam kraj unuke Azre i pomaknula joj kosu s čela. Tada sam vidjela da Lejla rukav stalno vuče niz zapešće. Namjerno. Previše namjerno.
Kasnije, kad je Dino izašao do kladionice, nisam birala riječi.
“Pokaži mi ruku.”
“Mama, nemoj sad.”
“Lejla, pokaži mi ruku.”
Počela je odmahivati glavom, a onda je samo sjela na stolicu kao da su joj koljena klecnula. Kad je podigla rukav, na nadlaktici su bili žuti i plavi tragovi, jedan preko drugog, stari i novi.
Ja ne znam kako opisati taj trenutak. Kao da ti netko u stomak sipa led.
“Tko je ovo napravio?”
Šutjela je.
“Lejla!”
“Nije me tukao kako ti misliš”, izgovorila je brzo, prebrzo. “Samo me jednom jako uhvatio. Posvađali smo se. Djeca su plakala. On je pod stresom, mama. Firma mu kasni s plaćom, dugovi su, kredit, stalno ga zovu…”
“A usnica?”
“Zakačila sam ormarić.”
Pogledala me i sama spustila oči. Nije vjerovala ni sebi.
Onda je krenulo ono što me dokrajčilo.
“Molim te, nemoj nikome reći. Nemoj tetki Jasni, nemoj Ivici, nemoj susjedima. Napravit ćeš skandal. Smirit će se on. Obećao je. Samo da ne ode predaleko. Zna biti dobar, majke mi. Kupio je Azri jaknu prošli tjedan. Vodio ih je na sladoled. Nije on… nije uvijek takav.”
Nije uvijek takav.
Koliko žena to kaže prije nego završi na hitnoj? Ili gore.
Pitala sam je kad je zadnji put spavala cijelu noć. Rasplakala se. Rekla je da joj uzima mobitel kad se naljuti. Da joj broji koliko je kruhova prodala u smjeni i zašto kasni deset minuta. Da joj govori da je glupa, da bez njega ne bi imala gdje, da će joj uzeti djecu jer je “luda kao i mater”. Mene.
Kad sam krenula prema vratima, uhvatila me za kaput.
“Mama, nemoj. Kunem ti se, ubit će me ako sazna da sam pričala.”
Okrenula sam se i rekla nešto što me i danas boli, ali morala sam.
“Ako sad ništa ne napravim, možda te sljedeći put neću zateći živu.”
Ruke su mi se tresle dok sam izlazila iz zgrade. Sjedila sam deset minuta u autu od susjeda Zorana, jer sama nisam mogla voziti. Onda sam otišla ravno u policiju. Poslije toga i u Centar za socijalnu skrb. Sve sam rekla. I za modrice, i za djecu, i za prijetnje, i za to da se boji ostati sama s njim kad pije.
Te večeri su došli u stan.
Lejla me kasnije zvala, jecala je toliko da sam jedva razumjela. Djeca su plakala, Dino je vikao da sam mu uništila obitelj, da sam se petljala gdje mi nije mjesto. Priveli su ga kad je počeo udarati po vratima i vrijeđati policajce. Eto ti “prolazne faze”.
Dva dana poslije dovela sam Lejlu i djecu kući. U moju malu kuću s dvorištem i starom šljivom iza. Azra je tu noć prvi put zaspala bez upaljenog svjetla. Mali Tarik se probudio samo jednom. Lejla nije spavala skoro nikako. Trzne se na svaki zvuk. Kad netko zalupi kapiju, problijedi.
Sad smo u papirima, razgovorima, odvjetnicima, Centru. Spominje se razvod. Spominje se skrbništvo. Spominje se i ono najteže, da djeca već previše toga pamte.
A ona još nekad kaže: “Možda sam ipak trebala šutjeti.” Tada je uzmem za lice, baš kao kad je imala pet godina i bojala se grmljavine, i kažem joj da šutnja nije mir. Šutnja je samo duži put do katastrofe.
Ja sam prijavila vlastitog zeta. I opet bih.
Recite mi, jesam li trebala čekati da on sam stane, ili majka nema pravo šutjeti kad vidi da joj dijete nestaje pred očima?
Koliko još žena brani čovjeka koji ih lomi, samo da selo, zgrada i rodbina ne pričaju?