Dok sam primala kemoterapiju, moja obitelj je šutjela: tek sam tada vidjela tko mi je stvarno ostao

Ne znam što više boli, kemoterapija ili činjenica da sam na onoj plastičnoj stolici ispred onkologije satima sjedila sama, dok sam gledala kako drugi dolaze s mužem, sestrom, sinom, nekim svojim. Ja sam imala maramu na glavi, kesu s nalazima u krilu i mobitel koji je cijelo jutro bio nijem.

Kad su mi našli maligni tumor, prvo sam zvala majku.

Rekla sam joj: „Mama, nije dobro. Doktor kaže da moram hitno krenuti s terapijama.”

S druge strane je bila tišina. Ona teška, hladna.

Onda je samo rekla: „A joj, dušo… evo, ne znam šta da ti kažem.”

Meni je i to tad bilo dovoljno. Mislila sam, šokirala se žena, doći će k sebi. Mislila sam, sutra će nazvati, prekosutra će doći, donijet će juhu, sjest će kraj mene, pitati me jesam li što jela.

Nije.

Imam dvije sestre, Sanju i Mirnu. Cijeli život smo glumile da smo bliske jer se to valjda tako radi. Rođendani, slave, kave za red. A zapravo je među nama uvijek bilo nekog zatezanja, uspoređivanja, onog sitnog otrova koji se godinama skuplja po obiteljima. Kad sam se razboljela, taj otrov je samo isplivao.

Sanja mi je napisala poruku: „Drži se.”

Mirna je poslala srce i ruke u molitvi.

To je bilo sve.

A meni je trebala pomoć oko najglupljih, najobičnijih stvari. Da me netko odveze na kemoterapiju kad ne mogu stajati. Da mi kupi kruh i mlijeko. Da bude sa mnom onu noć kad mi temperatura skoči pa ne znam trebam li na hitnu ili samo paničarim. Da me netko zagrli kad povratim toliko da mi puknu kapilare oko očiju.

Umjesto toga, ja sam molila susjedu Nadu iz trećeg kata da mi digne lijekove iz ljekarne.

Žena mi nije rod. Nije mi ništa. A zvonila bi navečer i donosila juhu u plastičnoj posudi, još vruću.

„Pojedi makar tri žlice”, govorila bi.

Ja kažem: „Ne mogu.”

Ona spusti torbu na stol i samo strogo kaže: „Možeš. Nemoj sad meni glumit junakinju.”

I onda se rasplačem jer mi netko, eto, zapovijeda da živim.

Najgore su bile vožnje u bolnicu. Ujutro mrak, zima, glava prazna od straha. Jednom sam nazvala oca. Rijetko sam njega zvala za pomoć, nije to takav čovjek. Uvijek je bio onaj što sjedi, šuti i gleda televiziju, kao da ga se ništa ne tiče.

Rekla sam: „Tata, možeš li me odvesti sutra? Poslije kemoterapije mi bude baš loše.”

On je šutio par sekundi pa rekao: „Ne mogu, imam nešto oko auta.”

Oko auta.

Ja sam sutradan išla taksijem na kemoterapiju, a doma se vratila s jednom ženom iz Čapljine koju sam upoznala na odjelu. Zvala se Zdenka. I ona je primala terapiju, blijeda kao zid, ali je meni rekla: „Ajde sa mnom, moj sin je došao pa ćemo te odbacit.”

Njezin sin Davor me vozio do zgrade, izvadio moje stvari iz gepeka i pitao: „Imate li vi koga doma?”

Lagano sam se nasmijala i rekla: „Imam kćer.”

Nisam mu rekla da mi je kći tada imala samo devetnaest godina i da je zbog mene počela prerano odrastati.

Lana je bila jedina koja me gledala ravno u oči. Nije bježala od moje marame, od mog umora, od mirisa bolnice koji se uvuče u kožu. Vraćala se s faksa pa kuhala tjesteninu, prala veš, sjedila kraj mene dok spavam. Jednom sam se probudila i vidjela je kako za kuhinjskim stolom tiho plače da je ja ne čujem.

Pitala sam je: „Zašto plačeš?”

Brzo je obrisala lice i rekla: „Ne plačem, mama, ma kakvi… samo me glava boli.”

Dijete me lagalo da mene zaštiti. Zamislite to.

A moje sestre? Jedna je na Facebook stavljala citate o obitelji. Druga je po rodbini pričala da sam „teška” i da „svima nešto zamjeram”. Valjda im je tako bilo lakše. Lakše nego da priznaju da su me pustile samu dok sam se raspadala.

Jedan dan, nakon treće kemoterapije, nisam mogla ustati s poda u kupaonici. Noge kao da nisu bile moje. Zvala sam majku tri puta. Nije se javila. Poslije je poslala poruku: „Bila sam u trgovini.”

U trgovini.

Na kraju mi je pomogla Nada. Ona i Lana su me digle, presvukle i odvele u krevet. Sjećam se tog osjećaja nemoći, tog srama, i još goreg od srama, tog pitanja koje me izjedalo: kako je moguće da me tuđa žena pokriva dekom, a moja majka ne zna ni jesam li živa?

Ne tvrdim da su svi u Hrvatskoj takvi. Ima divnih obitelji, znam. Ali kod nas se previše priča da je krv svetinja, da je obitelj uvijek uz tebe, da „svoje” moraš trpjeti i kad te lome. A ja sam baš u bolesti naučila suprotno. Krv te može ostaviti hladnije nego stranac u čekaonici koji ti pridržava vrata jer vidi da drhtiš.

Danas sam još u borbi. Nisam ni blizu nekog sretnog kraja, da se ne lažemo. Ima dana kad sam jaka, a ima dana kad samo gledam u strop i brojim sate do sljedeće kontrole.

Ali sad barem znam tko je moj.

Moja Lana. Moja susjeda Nada. Žene s odjela koje dijele kekse, savjete i tišinu kad riječi više ništa ne znače.

A ovi moji po krvi… neka im je na dušu.

Je li moguće da te bolest ne slomi onoliko koliko te slomi ravnodušnost najbližih?

I recite mi iskreno, treba li takvoj obitelji ikad više otvoriti vrata kad jednom ozdraviš?