Mislio sam da izdajem pokojnu ženu kad sam upoznao konobaricu koja me podsjetila na nju — a onda me moja kći pogledala i rekla nešto što me slomilo
Prvi put sam je vidio kako briše stol kraj prozora u malom kafiću preko puta doma zdravlja. Bila je subota, kiša neka sitna, dosadna, a moja Petra je vrtjela sok u čaši i pitala me po treći put hoćemo li kući gledati mamine snimke na mobitelu.
Nisam odmah odgovorio. Gledao sam tu ženu za šankom.
Ne zato što je ista kao moja Ivana. Nije ista. Ali način na koji zaveže kosu kad joj smeta, kako spusti pogled kad joj netko kaže nešto grubo, taj tihi osmijeh iz pristojnosti… tu me presjeklo.
“Tata, slušaš li me?”
“Slušam, srećo. Idemo brzo pa kući, može?”
Konobarica je donijela račun i Petra ju je pitala može li dobiti još jednu slamku, iako joj nije trebala. Samo da nešto kaže. Djeca osjete kad odrasli tonu.
“Evo, dušo”, rekla je i nasmiješila se Petri, pa meni kratko. “Polako, ne žuri se nikud.”
Takve obične rečenice čovjeka dokrajče kad je prazan.
Moja Ivana je umrla prije dvije godine. Karcinom. Kratko je trajalo, ali nama je trajalo kao cijeli život. Od tada živim po rasporedu. Vrtić, posao, trgovina, veš, ručak, kupanje djeteta, noću tišina. I grižnja savjesti ako se nasmijem predugo.
Počeo sam dolaziti u taj kafić češće nego što je normalno. Govorio sam sebi da je zbog kave i što Petra voli njihov kakao sa šlagom. Lagao sam. Dolazio sam zbog nje. Zvala se Lejla.
Nije bila nametljiva. Nije me ispitivala. To mi je pasalo. Ljudi oko mene ili šute kao da sam zarazan, ili me lupaju po ramenu i govore: “Mlad si još, život ide dalje.” Kao da je to autobus pa će doći drugi.
Jedan dan me pitala:
“Jeste dobro?”
Glupo pitanje. Nisam bio dobro dvije godine.
“Jesam”, rekao sam automatski.
Pogledala me onako ravno, bez sažaljenja.
“Niste. Ali dobro. Ne morate meni pričati.”
Ne znam zašto, ali tad sam ostao još pola sata. Petra je bojila na poleđini računa, a ja sam prvi put nekom izgovorio Ivanino ime bez da mi glas pukne na pola.
Lejla je slušala, brisala čaše i klimnula.
Onda je tiho rekla:
“Moj zaručnik je poginuo prošle zime kod Zenice. Snijeg, kamion, tri ujutro. Meni su rekli u pola pet. Od tad radim dvije smjene da ne mislim. Eto.”
Samo je to rekla. Kao da spušta teret na stol i vraća se poslu.
Tad sam shvatio zašto me nije tješila. Znala je da neke stvari vrijeđaju kad ih uljepšavaš.
Poslije je sve išlo nekako krivo i prirodno u isto vrijeme. Petra ju je zavoljela prebrzo. To me prestrašilo više nego išta.
“Tata, hoće li Lejla doći opet s nama u park?”
“Ne može uvijek, dušo.”
“Zašto?”
Kako djetetu objasniti da odrasli nose mrtve ljude između rebara i da se boje novih živih?
Moja sestra Sanja nije bila nježna.
“Nemoj se ljutit, ali nije ti to pametno. Ljudi svašta pričaju. Dvije godine, dijete malo, a ti već…”
“Već što?”
“Pa znaš ti dobro što. I još žena toliko liči na Ivanu po ponašanju. To nije zdravo, Marko.”
To “već” me boljelo danima. Kao da varam mrtvu ženu. Kao da sam nešto prljavo napravio jer sam nakon dugo vremena osjetio mir kad netko sjedne preko puta mene.
Najgore je bilo s Ivaninom majkom. Došla je po Petru jednu nedjelju i vidjela Lejlin šal na vješalici.
Nije ni sjela.
“Brzo si ti to zamijenio.”
“Nisam nikoga zamijenio”, rekao sam, ali slabo.
“Moja kći je bila jedina majka tom djetetu. Nemoj da joj brišeš tragove.”
Lejla je to čula iz kuhinje. Izašla je, blijeda, skinula šal i samo rekla:
“Gospođo, ja nikome ne uzimam mjesto.”
Ali glas joj je drhtao. Petra je stajala na hodniku i gledala nas redom, kao da ne razumije jezik kojim govorimo.
Te večeri smo se prvi put posvađali.
“Možda su u pravu”, rekao sam Lejli. “Možda ovo nije fer ni prema Ivani ni prema Petri.”
Ona je dugo šutjela. Baš dugo.
“A prema meni? Je li fer da me zoveš kad ti je teško, da s tvojim djetetom pečem palačinke, da slušam kako noću ne spavaš, a da me onda vratiš na vrata jer se bojiš mrtvih?”
“Nije to tako.”
“Nego kako je, Marko?”
Nisam znao. I to je istina koja me najviše sramoti.
Otišla je. Nije se javljala pet dana. Kafić sam zaobilazio ko budala, ulicu duže hodao samo da ne prođem kraj izloga. A onda me Petra pred spavanje pitala:
“Jesi ti nju otjerao kao što su mama i svi otišli?”
Djeca znaju ubosti tamo gdje je najmekše.
Sutradan sam otišao do kafića. Nije radila. Ostavio sam poruku kod kolegice, glupu, zgužvanu, na računu: “Ne tražim novu Ivanu. Tražim način da ostanem živ. Ako još mogu, volio bih da pričamo.”
Nazvala me navečer.
Nismo se pomirili filmski. Nije bilo trčanja po kiši. Sjeli smo u auto ispred zgrade i pričali skoro dva sata.
Rekla mi je da i dalje čuva poruke svog Amara i da nekad namjerno ne pere njegovu staru duksericu jer još miriše. Ja sam priznao da Ivani i dalje šaljem poruke kad je Petri temperatura ili kad prohoda kroz neki novi strah.
Lejla se tad nasmijala kroz suze.
“Mi baš nismo normalni, a?”
“Nismo”, rekao sam. “Ali možda ne moramo biti.”
Danas još učimo. Petra nekad kaže “moja Lejla”, pa se odmah ušuti i pogleda sliku svoje mame na polici. Lejla joj nikad ne govori da je zove drugačije. Ivanu ne sklanjamo. Ne pravimo se da nije postojala. I Amar postoji u našim razgovorima, u njenim tišinama, u nekim datumima kad joj samo skuham kavu i ne pitam ništa.
Ljudi i dalje imaju mišljenje. Uvijek će imati. Ali navečer, kad čujem Petru kako iz sobe priča Lejli nešto sitno, dječje, a Lejla je sluša onako kako se slušaju važne stvari, prvi put nemam osjećaj da nekoga izdajem.
Samo imam osjećaj da smo preživjeli nešto što nas je moglo uništiti.
Je li moguće voljeti novo, a da ne izdaš staro?
I koliko dugo čovjek duguje tugu prije nego sebi dopusti da opet diše?