Kad je naš sin rođen s bolesnim srcem, nisam slutila da ću morati bježati od vlastitog muža da bih ga spasila
Prvi put me udario pred dječjom torbom za bolnicu.
Bila je naslonjena uz vrata, već spakirana za jutarnji autobus za Zagreb. Dvije bočice, rezervni bodi, nalaz kardiologa, uputnice, pelene, ona mala plava dekica bez koje Amar nije mogao zaspati. Sjećam se da sam baš tada gledala jesam li stavila punjač. Tako glupa sitnica, a cijeli život mi se raspadao.
“Opet dramatiziraš”, rekao je Denis i stao između mene i vrata.
Nisam ni stigla odgovoriti. Samo sam rekla: “Moramo krenuti rano, kontrola je u osam.”
A njegova majka, Zdenka, iz kuhinje je dobacila onim svojim tihim otrovnim glasom:
“Da si znala paziti trudnoću, dijete možda ne bi bilo takvo.”
Takvo.
Kao da priča o pokvarenom aparatu, a ne o mom sinu koji ima četiri mjeseca i srce koje se umara dok diše.
Kad se Amar rodio u Tuzli, ništa nije bilo kako sam zamišljala. Nisam ga ni pošteno privila uz sebe, već su ga odnijeli. Sestre su šutjele više nego što je normalno. Jedan mladi doktor je rekao da čuje šum, da treba hitno dalje pratiti, pa ultrazvuk, pa još jedan pregled. Meni su ruke drhtale toliko da nisam mogla potpisati papir.
Denis je tada još glumio oslonac. Govorio je: “Riješit ćemo, samo ti budi mirna.” Držao me za rame, donosio mi vodu, javljao rodbini.
To je trajalo kratko.
Kad su krenuli odlasci na Rebro, liste čekanja, nalazi, pretrage, kad su nam rekli da će možda trebati operacija i da moramo stalno pratiti zasićenost kisikom, on se počeo gasiti. Ne od brige. Od odgovornosti.
Radio je povremeno kod jednog rođaka, više na crno nego prijavljen. Novac je curio na gorivo, lijekove, privatne preglede kad više nismo mogli čekati. Ja nisam radila, bila sam na porodiljnom, a i kako bih? Amar je znao poplaviti oko usana dok plače. Ja sam noći provodila brojeći njegove udisaje.
Zdenka je živjela s nama i od početka me mjerila kao neprijatelja.
“Ne drži ga tako.”
“Opet ga nosiš, zato se navikao na ruke.”
“Moje troje djece nikad nije ovako slinilo i kašljuckalo.”
Jednom mi je iz ruku uzela bočicu i rekla:
“Ti da znaš biti majka, dijete bi napredovalo.”
Ja sam samo stajala. Nisam više imala ni snage za svađu. Bila sam iscrpljena, neispavana, puna mlijeka i straha. A Denis bi na sve to rekao:
“Ma pusti mater, takva je.”
Takva je. I ja sam trebala živjeti s tim?
Najgore je bilo nakon jednog pregleda u Zagrebu. Doktorica je bila dobra, ljudska, objasnila je sve polako, ali ja sam uhvatila samo riječi “teška mana”, “praćenje”, “moguća intervencija”. U povratku sam u autobusu držala Amara na prsima i gledala mrak kroz prozor. Denis nije ni nazvao da pita jesmo li stigli do granice.
Kad sam ušla u stan, Zdenka je rekla:
“Eto, došla gospođa iz Zagreba. Kao da jedina na svijetu ima bolesno dijete.”
Tad sam prvi put pukla.
“Ako nemate ništa ljudsko za reći, šutite”, rekla sam.
Denis je skočio sa stolice.
“Nećeš ti mojoj materi tako u njenoj kući!”
“U njenoj? A gdje ja živim? Gdje živi tvoje dijete?”
On je prišao preblizu. Osjetila sam mu dah, onu mješavinu cigareta i kave. Rekla sam: “Pomakni se. Držim dijete.”
Nije se pomaknuo.
Samo me odgurnuo u rame, jako, toliko da sam udarila leđima u zid. Amar je počeo vrištati. Ja sam ga instinktivno skupila uz sebe, a Denis je tada, kao da mu ni to nije bilo dosta, zgrabio torbu i bacio je na pod.
Ne znam kako da to objasnim, ali u tom trenutku više nisam osjetila ni šok ni tugu. Samo jasnoću.
Vidjela sam patentni zatvarač koji je pukao, pelene razbacane po hodniku, plavu dekicu na pločicama. Čula sam Zdenku kako govori: “Sama je to tražila.” I nešto se u meni prelomilo.
Te noći nisam čekala jutro.
Nazvala sam svoju sestru Lejlu, u pola jedanaest.
“Dođi po mene”, rekla sam.
Samo je pitala: “Jesi li ti dobro i je li beba dobro?”
Kad je došla, nisam imala ni dva puna cekera stvari. Denis je šutio u dnevnoj, nije me ni pogledao. Zdenka je demonstrativno brisala stol kao da se ništa ne događa.
U autu sam se tresla toliko da mi je Lejla morala zakopčati Amarovu sjedalicu umjesto mene.
Poslije je sve išlo sporo i ružno. Centar za socijalni rad, papiri, izjave, pitanje imam li gdje živjeti, imam li prihode, osjećam li se ugroženo. Osjećala sam se i ugroženo i posramljeno, iako nisam ja nikoga udarila. To je valjda najgore.
Smjestile smo se kod tetke u Živinicama, u maloj sobi gdje je krevet škripao svaki put kad sjednem. Amar je imao terapije, kontrole, putovanja koja su gutala i zadnju marku. Prodala sam lančić koji sam dobila za vjenčanje. Poslije i zlatne naušnice. Nije mi bilo žao. Više me boljelo što sam ikad mislila da će brak biti sigurnost.
Denis se javio tek nakon deset dana.
“Pretjerala si. Vrati se da pričamo kao ljudi.”
Kao ljudi.
Pitala sam ga: “Jesam li bila čovjek kad si me gurnuo s djetetom u naručju?”
Šutio je par sekundi, pa rekao: “Nemoj sad praviti od mene monstruma.”
Ali ja više nisam imala snage umanjivati ono što se dogodilo da bi njemu bilo lakše.
Podnijela sam zahtjev za razvod. Tražila sam i da se kontakti s djetetom uređuju preko centra dok se sve ne procijeni. Bilo me strah, iskreno. I dalje me ponekad strah. Računi dolaze, terapije koštaju, budućnost je mutna. Nekad noću gledam Amara kako spava i brojim mu prsa, gore-dolje, gore-dolje, kao da ću ga tako sačuvati.
Ali u toj tišini barem nema uvreda. Nema koraka od kojih se sledim. Nema žene koja mi govori da sam loša majka dok bdijem nad djetetom koje se bori za zrak.
Sama jesam. Slomljena možda malo jesam. Ali više nisam u onoj kući gdje su me učili da trpim.
Recite mi, kad žena jednom ode da spasi sebe i dijete, ima li uopće povratka na staro? I koliko dugo čovjek nosi u sebi tu jednu noć kad je napokon rekao dosta?