Dok sam sama nosila dvije bolesne djevojčice doktorima, muž mi je govorio da se oporavlja kod svojih — a onda sam saznala s kim je stvarno bio
Ne znam ni odakle da krenem, jer mi se sve u glavi vraća u komadima. Malo sirup, malo toplomjer, malo njegov glas na telefonu kako umorno govori: “Samo par dana kod mojih, da dođem sebi.” A ja sam mu vjerovala. Naravno da jesam. Bio je bolestan prije toga, vukla ga neka viroza tjednima, kašljao, bio bezvoljan, šutljiv. Rekao je da mu treba mir, da kod njegovih u Travniku može spavati i odmoriti se, da će se vratiti čim malo stane na noge.
Ja sam ostala u Zagrebu s dvije curice.
Starija, Emina, upala grla i temperatura 39. Mlađa, Lejla, kašalj koji para noć, ono kad dijete ne može udahnuti kako treba pa ga nosiš uspravno po stanu i moliš Boga da ne završiš opet na hitnoj.
Tri noći skoro nisam spavala. Jednu sam presjedila između njihova dva kreveta, s lavorom, čajem od kamilice i mobitelom u ruci. On bi se javio kratko.
“Kako su?”
“Nikako. Lejla opet kašlje, Emini skočila temperatura.”
“Joj… baš mi je žao. Izdrži još malo, molim te. Nisam ni ja najbolje.”
Nisam tada ništa sumnjala. Samo sam osjetila da sam sama. Ali i to sam nekako opravdala. Brak je, bolest je, naiđu takvi dani.
Četvrtog dana sam ih obje vodila pedijatrici. Kiša je padala kao iz kabla, Lejla je plakala jer joj je maska smetala, Emina je bila blijeda i naslonjena na mene kao krpica. U jednoj ruci torba s nalazima, u drugoj mlađa, starija mi visi za jaknu. I u tom kaosu zove me Sanela, naša zajednička prijateljica.
“Jesi ti dobro?”
Rekla sam: “Nisam, ali proći će. Zašto?”
Šutjela je dvije sekunde. Preduge dvije sekunde.
“Nemoj da me pogrešno shvatiš… danas sam vidjela Adnana u Vitezu.”
Meni srce stalo.
“Pa dobro, kod svojih je.”
“Nije bio kod svojih. Bio je u kafiću preko puta firme s Majom. Sjedili su… ma, prisno. Držao ju je za ruku. Možda sam ja krivo vidjela, ali…”
Ne znam kako sam završila pregled. Ozbiljno ne znam. Sjećam se samo da sam klimala glavom doktorici dok mi je objašnjavala terapiju, a u ušima mi je zujalo.
Kad sam došla doma, otvorila sam aplikaciju za lokaciju. Imali smo je godinama, radi djece, auta, gluposti svakodnevnih. Nikad je nisam koristila da ga kontroliram. Tada jesam.
Njegova lokacija nije bila u kući njegovih roditelja.
Bila je kod nekog apartmana na kraju grada.
Gledala sam točku na ekranu i osjećala kako mi se ruke hlade. Onda sam ga nazvala.
“Što radiš?” pitala sam.
“Ležim. Spavam malo između kašlja.”
Tad mi je nešto puklo.
“Nemoj me lagati, Adnane. Znam da nisi kod svojih.”
Tišina.
Samo njegovo disanje.
“Tko ti je šta rekao?”
Kad muškarac to pita, znaš sve.
Rekla sam: “Nije bitno tko je rekao. Bitno je da ja s dvoje bolesne djece obilazim doktore, a ti se skrivaš po apartmanu. S kim si?”
On je počeo nešto petljati, da nije kako izgleda, da je Maja samo došla popiti kavu, da mu je bilo teško, da se osjećao izgubljeno. Maja. Kolegica iz računovodstva, razvedena, “baš draga žena”, kako je znao reći.
Te večeri se vratio. Bez najave. Samo je ušao u stan s torbom, a ja sam upravo inhalirala Lejlu u kuhinji jer joj je tamo bilo najtoplije. Emina je spavala na kauču, sva crvena u licu.
Pogledao je djecu, pa mene. Ja njega nisam ni pozdravila.
“Reci odmah”, rekla sam. “Sve. Nemam snage za pola istine.”
Sjeo je za stol, onako slomljen, ali ne od bolesti. To sam tad prvi put jasno vidjela.
“Traje dva mjeseca”, rekao je.
Meni se želudac okrenuo.
“Dva mjeseca?”
Klimnuo je.
“Nije trebalo ovako otići predaleko. Htio sam prekinuti.”
Naslonila sam se na sudoper da ne padnem. U glavi mi samo jedna stvar: dok sam ja grijala obloge, mjerila temperaturu, zvala dežurnu ambulantu, on je imao drugi život. Mir i oporavak. Bože dragi.
“Jesi li ikad mislio na nas?” pitala sam tiho.
On je spustio pogled.
“Jesam. Svaki dan.”
“Nemoj. Nemoj mi to govoriti kad si me lagao gledajući me u oči.”
Lejla je tad počela plakati. On je instinktivno krenuo prema njoj, a ja sam podigla ruku.
“Ne diraj je.”
Zastao je kao ukopan.
To mi je bio najgori trenutak. Ne priznanje. Ne ime te žene. Nego to što sam prvi put osjetila da je čovjek s kojim imam djecu postao stranac u vlastitoj kuhinji.
Kasnije je govorio da je bio izgubljen, da se osjećao nevidljivo, da ga je bolest psihički dotukla, da je uz Maju imao mir. Mir. Ta riječ me i sad peče. A što sam ja imala? Dvije temperature, neprospavane noći, račune na stolu i muža koji mi šalje srce u poruci dok leži s drugom.
Njegova majka me zvala sutradan.
“Nemoj odmah rušiti sve. Muškarci pogriješe.”
Ja sam rekla: “Gospođo Zdenka, pogriješi se jednom. Ovo se planira, skriva i ponavlja.”
Moja mama je plakala i govorila da mislim na djecu. Kao da ja na njih ne mislim svake sekunde. Kao da baš zbog njih ne pucam od straha što god odlučila.
On je sad kod prijatelja. Kaže da će čekati koliko treba, da želi razgovarati, da ide na terapiju ako treba, da će dokazati da mu je stalo. A ja perem bočice za inhalaciju, slažem antibiotike po satu i gledam u poruke koje ne mogu ni izbrisati ni opet čitati.
Najgore je što ga još uvijek, negdje duboko i protiv sebe, volim. I mrzim se zbog toga.
Ne znam može li se brak vratiti kad jednom ovako pukne. Ne znam ni jesam li slabija ako oprostim ili jača ako odem.
Recite mi iskreno, biste li vi ikad više vjerovali čovjeku koji vas je ostavio same baš onda kad vam je bio najpotrebniji?
I postoji li uopće povratak nakon ovakve izdaje, ili se samo zavaravamo jer nas je strah krenuti ispočetka?